Voz od Zagreba do Beograda išao je trećinu vremena duže nego prije rata, i bivao je sve sporiji i sporiji. Ali ja sam volio taj voz, i rado sam njime putovao, čak i kada sam bio u prilici da koristim neko brže i efikasnije prevozno sredstvo. Nikada neću prežaliti što nisam vodio dnevnik tih putovanja
Ponekad se dobre stvari dogode iz loših razloga i još gorih motiva. Tako je 2020. započela uz dvije inicijative: da se uspostavi avionska veza između Beograda i Prištine, da se uspostavi željeznička veza između Srbije i Kosova. Ako je posmatrač iz bliske daljine pravilno osmotrio stvar, gledajući RTS, vrzmajući se po srpskim portalima i čitajući onih nekoliko njuz magazina i dnevnih novina koji redovno stižu u Zagreb, onda iza svega, ili skoro svega, stoji potreba Trumpovih izaslanika s jedne strane, i briselskih izaslanika s druge strane, da preko srpskih i albanskih leđa postignu neki veliki i senzacionalni diplomatski uspjeh, koji će biti potvrda ukupne njihove političke i diplomatske moći i efikasnosti.
Naravno da ni lokalni motivi u cijeloj stvari nisu mnogo plemenitiji, jer da jesu, tada za vozove i avione ne bi ni bili potrebni Amerikanci i Briseljani, nego bi sve to vrlo jednostavno riješili politički predstavnici onih koji će tim vozovima i avionima putovati.
Čini mi se da bi bilo važno, ako bi to ikako moglo, da se Beograd poveže ne s Prištinom, nego s najzaturenijom kosovskometohijskom željezničkom stanicom, i da vozovi krenu. Tko će tim vozovima putovati? Ne možemo to znati. Hoće li ljudi doživljavati neugodnosti? Da, naravno, doživljavat će strašne neugodnosti. Ali na taj će se način konačno odvijati neki normalan proces pregovora između Beograda i Prištine, između Srba i Albanaca
Ali sve to vrijedi ostaviti po strani i smetnuti s uma ako se, daj Bože, stvarno na kraju dogodi da se između ljudi u Beogradu i ljudi u Prištini protegne živa željeznica. Prije toga bi trebalo popraviti pruge, nanovo probušiti poneko brdo s tunelom koji je u ratu miniran, i u sve to uložiti veliki novac. Ali učinit će to Europljani i Amerikanci, ne treba sumnjati u moć ekonomsko-političkog marketinga, a tada će se dogoditi neštostvarno značajno i važno.
Na neki čudan način, vozovi su u balkanskim ratovima, kao i u tom vječnom pokušaju da ih se zamijeninekakvim zajedničkim, građanskim, višenacionalnim i prekograničnim mirom, mnogo važniji od aviona. Evo kako je to išlo s druge strane ratišta i mrzilišta. Kada sam ponovo počeo putovati za Beograd – a pokazat će se da ću, nekim čudom, putovati mnogo češće i intenzivnije nego prije rata – bilo je to krajem devedesetih, Slavonija je bila poluspaljena, opustošena, razrušena i uglavnom etnički homogenizirana. Vukovar, koji nije sasvim na tom putu, ali je markantno uz njega, bio je još uvijek sravnjen sa zemljom. Između Srba i Hrvata zjapila je otvorena živa rana, koja nije zarastala, osim u ceremonijalnim, uglavnom lažljivim prilikama kada bi Amerikanci i Europljani osjetili potrebu da konstruiraju veliko pomirenje, koje je vazda, na moj užas, podsjećalo na pomirenje crne i bijele zajednice u Južnoj Africi.
Ali zahvaljujući tim strancima, više nego ikome domaćem, krajem devedesetih moglo se relativno sigurno i ugodno do Beograda. Putovalo se autobusima i vozovima. Voz od Zagreba do Beograda išao je trećinu vremena duže nego prije rata, i bivao je sve sporiji i sporiji. Ali ja sam volio taj voz, i rado sam njime putovao, čak i kada sam bio u prilici da koristim neko brže i efikasnije prevozno sredstvo. Nikada neću prežaliti što nisam vodio dnevnik tih putovanja, što nisam zapisivao susrete i razgovore, kao i ono što bih čuo prisluškujući saputnike. Najviše toga važnog saznao sam prisluškujući, i premda nisam policijski doušnik, radim uglavnom isto što i oni. U to vrijeme, pa sve negdje do 2003. ili 2004., vozom od Zagreba do Beograda, i od Beograda do Zagreba, putovale su dvije vrste ljudi. Uglavnom šutljiv, u se zatvoren svijet, koji se na Glavnom kolodvoru uvlačio u vlak otprilike onako kako znatiželjni građanin prvi put uskače u seks-šop. Uvlačili su glave u okovratnike, pa se onako ušešireni,s maramama na glavama, raspoređivali po kupeima. Učili su se nevidljivosti i uglavnom su i bili nevidljivi. Svaki saputnički pogled doživljavali su kao akt agresije. I ne bi se opustili sve do granice. S crnim sremskim oranicama tek bi malo živnuli, znatiželjno bi gledali kroz prozor, Srbija koju su vidjeli nije bila ni nalik onoj prijeratnoj, jugoslavenskoj: osiromašena, opustošena, hladna i nekako tuđa.
Ako na Balkanu ima mira i razumijevanja – a svakodnevni nam život, između ostaloga, dokazuje da i toga, ipak, ima, koliko god da naši ratovi nikad nisu završeni – pretpostavke tom miru i razumijevanju prije se stvaraju po vozovima, autobusima i aerodromima, na benzinskim pumpama i na graničnim prelazima, nego po svim tim Dejtonima, Vašingtonima i Rambujeima, ili gdje god se s pogledom
na geografsku kartu administriralo ljudskim dušama
Gledao sam ih kako je gledaju, i pokušavao sam je vidjeti njihovim očima. Ti ljudi, Srbi iz Hrvatske, uglavnom seoski i malovaroški svijet, ali i poneki Zagrepčanin, Riječanin, Puljanin među njima, odlazili su u posjete rođacima, koji su u Srbiji živjeli od prije rata, ili su u Srbiju stigli s “humanim preseljenjima”, etničkim čišćenjima i intimnim genocidima koji započinju 1991. Drugu, znatno glasniju i slobodniju vrstu putnika za Beograd činili su avanturisti raznih vrsta. Aktivisti za ljudska prava, drčni građani, bivši pankeri, sitni lopovi i prevaranti, koji su išli da sa srpskim sitnim lopovima i prevarantima uspostavljaju biznis, i kojekakvi razni ljudi koji, za razliku od Srba, nisu osjećali strah ni opterećenje time što putuju tamo gdje nije pristojno ni preporučeno putovati. Ne, nisu ti ljudi bili ništa hrabriji. Samo nisu bili ucijenjeni vlastitim imenima i prezimenima, nisu ime oca sricali kao smrtnu presudu. Ili, što zna biti i gore, presudu na prezir.
Mislim da je godina bila 2001. kad sam cijeli taj put od jednog do drugog grada i od jednog do drugog svijeta, te od jedne do druge strane vlastitog lica, proveo u kupeu s Ivom Brešanom, autorom kultne “Predstave Hamleta u selu Mrduša Donja”, dramskim piscem i romanopiscem, Dalmatincem, ljevičarem i vrlo znatiželjnim čovjekom, pritom rječitim i brbljivim, koji mi je usput ispričao cijelu jednu intimnu hrvatsko-srpsku povijest. Svaki čovjek u ove dvije zemlje ima svoju intimnu hrvatsko-srpsku povijest. Nečija je od jedne-dvije rečenice, nečija je u deset romanesknih tomova. Razlikuju se po žanru i ugođaju: horori, trileri, melodrame, porodični romani… Većina ljudi je, međutim, da bi lakše živjela, revidirala vlastitu intimu. S lažnim se pričama lakše živi. Željeznica, međutim, služi da sve te priče budu na neki način ispričane i usaglašene. Željeznica služi tome da ljudi putujući zemljom obave i onaj važniji put: put kroz sebe i u sebe.
Tih prvih, skoro bih rekao herojskih godina, od Zagreba do Beograda i od Beograda do Zagreba putovali su oni koji zapravo i nisu imali problema s revizijom vlastite intime. Zato su, uostalom, i putovali. U Beograd su išli oni kojima Srbi nisu omrznuli. I oni koji o Beogradu i Zagrebu nisu razmišljali u kategorijama velikih skupina, etničkih ili bilo kojih drugih, nego su o tim gradovima i zemljama razmišljali u kategorijama ujne, strica, brata, kćeri… Sve dobro što se u proteklih dvadesetak godina zbilo između Srba i Hrvata, a mnogo toga dobrog se zbilo, to zna svaki onaj koji se sjeća kako je ranije bilo, rezultat je toga što su neki ljudi razmišljali u kategorijama ujne, strica, brata, kćeri, a onda i prijatelja, druga iz vojske, zidara iz Crne Trave, trgovca sirom i kajmakom iz Užica… I sve to bi mnogo, mnogo teže išlo da nije bilo željeznice. Eto, zato se ovom posmatraču iz bliskih daljina čini da bi bilo važno, ako bi to ikako moglo, da se Beograd poveže ne s Prištinom,nego s najzaturenijom kosovskometohijskom željezničkom stanicom, i da vozovi krenu. Tko će tim vozovima putovati? Ne možemo to znati. Šta će se na tim putovanjima događati? Ni to ne možemo znati. Hoće li ljudi doživljavati neugodnosti? Da, naravno, doživljavat će strašne neugodnosti. Ali na taj će se način konačno odvijati neki normalan proces pregovora između Beograda i Prištine, između Srba i Albanaca.
Na kojem jeziku, na koji način i oko čega, to ne pitajte. Ali ta vrsta pregovora, u istom kupeu, između takozvanih običnih ljudi, naprosto je od svega drugog važnija. Pogotovo je važnija od političkih pregovora između dviju zaraćenih i omrznutih strana.O tim bih putovanjima vozom za Beograd mogao još mnogo. A onda i o tome kako sam, mnogo godina kasnije, prvi put avionom sletio na Surčin.
Sva ta putovanja, zajedno s načinima na koje se putovalo, više su pomogla razumijevanju između građana dvije zemlje i miru između Hrvatske i Srbije, nego sve, ali baš sve što se među njihovim političkim elitama zbivalo u posljednjih četvrt stoljeća. Ako na Balkanu ima mira i razumijevanja – a svakodnevni nam život, između ostaloga, dokazuje da i toga, ipak, ima, koliko god da naši ratovi nikad nisu završeni – pretpostavke tom miru i razumijevanju prije se stvaraju po vozovima, autobusima i aerodromima, na benzinskim pumpama i na graničnim prelazima, nego po svim tim dejtonima, vašingtonima i rambujeima, ili gdje god se s pogledom na geografsku kartu administriralo ljudskim dušama.
(budikarakter.rs)
