MILJENKO JERGOVIĆ ZA KARAKTER: RAŠA POPOV, PJESNIK KOJI JE POKUŠAVAO SPASITI SVIJET OD PREKOMJERNOG ODRASTANJA

miljenko-jergovic

MILJENKO JERGOVIĆ, ekskluzivni kolumnista magazina KARAKTER

Da našem svijetu možda ipak nema spasa, i da je uzalud svako opiranje, pomišljam dok u Danasu čitam vijest da su dvojica braće, jednom je deset, drugi je tek godinu stariji, napali osamdesetjednogodišnjeg gospodina, koji je upravo izašao sa Sajma knjiga. Kraj je oktobra 2014, sjedim u jednom od naših kafića na Dorćolu, zatvaram novine i zamišljam te dječake. Skoro da mi budu i poznati dok tako o njima mislim. Vjerojatno su iz neke disfunkcionalne porodice, otac alkoholičar, mati na socijalnoj pomoći, možda su Romi, možda izbjeglice iz Hrvatske, djeca naše zajedničke opustošenosti, osuđena da odrastu u lopove, a možda i u ubojice, i da svoje, po svoj prilici ne baš duge živote, provedu po zatvorima. Njihova je nevolja neprepričljiva, jer je sačinjena od sve samih stereotipa i predrasuda, o pijancima, o djeci rastavljenih roditelja, o Romima, o obezdomovljenim hrvatskim Srbima, i mi ih u te predrasude sahranjujemo prije nego što su se i rodili. Eto, to i ja činim. Prokletstvo ove vrste predrasuda u tome je što su one gole i mrtve laži, ali u kojima je sva istina o životima ljudi. O životima te djece.

Premda je u srpskoj i jugoslavenskoj poeziji, onoj za odrasle i onoj za djecu, bilo čuvenijih pjesnika, premda je bilo većih dječjih televizijskih zvijezda, te mnogo važnijih glumaca i scenarista od Raše Popova, nijedan od njih nije bio bliži svojoj temi, niti je bio sličniji onome što radi, piše i govori. Raša Popov s Dušanom Makavejevom i Borom Ćosićem pripada najvećem dječjem trojstvu naše avangarde i naših igara s riječima

Ali ono što u tom trenutku, dok novina sklopljenih na koljenima sjedim i zurim u zid, ne uspijevam zamisliti jest taj osamdesetjednogodišnji gospodin, kojeg su premlatila malena braća. Tko bi, i kakav bi on trebao biti u ovoj našoj strašnoj priči o rasulu, pa da ga napadnu i istuku ti dječaci? Istog popodneva, međutim, saznajem da je taj osamdesetjednogodišnji gospodin, kojeg su djeca tukla, pokušavajući mu pri povratku sa Sajma knjiga oteti novčanik, glumac, scenarist, televizijski autor i pjesnik Raša Popov. I onda se dugo, a ustvari trajno, sve do trenutaka u kojima o tome pripovijedam, u meni sudaraju dva suprotstavljena utiska i osjećaja. Prvi mi govori da nam nema spasa, da smo se upravo zatekli u paklu, ako desetogodišnjaci premlaćuju, ako jedanaestogodišnjaci linčuju onoga koji je izmislio njihov svijet i tko je po vlastitom stilsko-estetskom opredjeljenju bio ludo dijete neoavangarde. Drugi mi, pak, utisak i osjećaj, govori nešto suprotno: ako smo već stigli u ta strašna doba, za koja smo i sami u najvećoj mjeri odgovorni, kada djeca prebijaju starce, onda je nekako ispravno da postrada Raša Popov. Jer u tom slučaju, premda desetogodišnjak i jedanaestogodišnjak tuku osamdesetjednogodišnjaka, to, ipak, djeca tuku dijete.

Dvije i pol godine kasnije, 19. travnja 2017, u tom istom Beogradu, koji je na veliki grad nesviknuti Raša Popov optužio za napad ne želeći kriviti djecu, on umire. Mislim, Raša Popov umire. A s njime, pomalo, umiru i djeca, ona u nama i ona oko nas, umiru Mokrin i Banat, a pomalo umire i Beograd. Premda je u srpskoj i jugoslavenskoj poeziji, onoj za odrasle i onoj za djecu, bilo čuvenijih pjesnika, premda je bilo većih dječjih televizijskih zvijezda, te mnogo važnijih glumaca i scenarista od Raše Popova, nijedan od njih nije bio bliži svojoj temi, niti je bio sličniji onome što radi, piše i govori. Raša Popov s Dušanom Makavejevom i Borom Ćosićem pripada najvećem dječjem trojstvu naše avangarde i naših igara s riječima.

CELU KOLUMNU MILJENKA JERGOVIĆA O RAŠI POPOVU ČITAJTE U NOVOM BROJU MAGAZINA KARAKTER KOJI JE NA KIOSCIMA

karakter

Share