Danas decenije svog bogatog iskustva sabira i beleži na svim dostupnim materijalima u nastojanju da ih tako sačuva od zaborava i učini dostupnim generacijama koje su štošta već zaboravile ili nikada nisu ni imale prilike da se s njima upoznaju.
Muzika jeste njegov život u najširem smislu reči. Živeći u duhu misli – da ako radiš ono što voliš, nikad nećeš ni morati da radiš, ne prestaje da popunjava bogate riznice muzičkog stvaranja u bivšoj državi, danas prostorima na kojima postoji diskografska kuća „Croatia Records“(„Jugoton“), u koju još od osamdesetih hrle gotovo sve zvezde sa prostora SFRJ.
Velika je, prestižna stvar bila reći da je album potpisao upravo – on. Muzičar, urednik izdanja, muzički urednik, producent – umetnik.
Radio je i stvarao muzičku istoriju u Zagrebu, na Dubravi, neverovatno umeo da prepozna ono što će publika voleti i pamtiti.
SINIŠA ŠKARICA, najveći muzički urednik na jugoslovenskim prostorima, govori za KARAKTER
Piše Željka Zebić
Rođeni ste u Šibeniku, u kući na Baldekinu, odrastali ste uz more. Kakva su sećanja?
Kao što je Krleža napisao: “Ako je ikada bilo nečega na svijetu što bi moglo da se veže s pojmom zavičaja to je…Dalje on opisuje ambijent kojeg prvog pamti, u kojem je doživljavao prve dječačke senzacije. U mom slučaju to je Šibenik; didova kuća u Triglavskoj na broju 15 u kojoj sam se, da bi rezonancija ranog djetinjstva bila snažnija, i rodio. Na žalost te moje rodne kuće više nema, kao što – osim moje dvije sestre i mene – više nema ni onih koji su u njoj živjeli. Na kraju te male ulice sada stoji jedna trokatnica koju iskreno nisam imao volje ni pogledati. Možda i zbog toga da mi ne uništi sliku koju nosim u sebi…
Sa deset godina pokušao sam u klasici. Upisao sam violinu, koja je tada bila popularna
Kako je došla muzika, koja vas je očigledno pratila od detinjstva?
Reklo bi se, muzikalna smo obitelj. Majka je pjevala za sebe, i nas koji smo se zatekli, i pjevala je dobro. Imala je lijep mezzosopran. Otac je pjevao bas-baritona; u jednom je trenutku bio i predsjednik glasovitog šibenskog pjevačkog društva, mješovitog zbora Kolo. Djed, po majci, Mihovil Baranović i djed Mijo, otac velikog hrvatskog i jugoslavenskog skladatelja Krešimira Baranovića – direktora triju opernih kuća: zagrebačke, beogradske i bratislavske – bili su bratići. I ja sam s deset pokušao u klasici. Upisao sam violinu u šibenskoj muzičkoj i izdržao tri godine. Da, violina je bila u jednom trenutku popularan instrument u gradu.
Šibenik je lučki grad: prve rock ‘n’ roll ploče došle su nam u ruke preko naših pomoraca. Bile su to Elvisove ploče
Htjeli smo biti dio modernog svijeta, obećavajuće budućnosti koja nam se predstavljala preko Hollywooda i rock ‘n’ rolla
Koja su bila prva muzička iskustva?
Šibenik je lučki grad: prve rock ‘n’ roll ploče došle su nam u ruke preko naših pomoraca. Bile su to Elvisove ploče. Izgledao je super, zvučao još bolje. No trebali su nam Tommy Steele i Peter Krause, Elvisove kopije, kako bi zagnjavili roditelje da nam kupe akustične Mengeš gitare. Ta osnovna formacija s tri gitare i bubnjevima, s nekoliko bazičnih akorda, efektne melodije i ritma – za što nije bila potrebna posebna vještina izvođenja – bila je presudan okidač za pravu eksploziju električarskog zvuka na samom početku šezdesetih, poslije prepoznatu kao rock ‘n’ roll revoluciju koja je sa zapada nezaustavljivo prešla meke granice bivše države. Da, htjeli smo biti dio modernog svijeta, obećavajuće budućnosti koja nam se predstavljala preko Hollywooda i rock ‘n’ rolla, htjeli smo zadiviti svoje vršnjake “tout les garcones e fille” kako je praktički istodobno pjevala francuska je-je heroina Francoise Hardy. Prilika je bila jedinstvena. Omladinski klubovi, školske i studentske hale, sportske dvorane, ljetne bašte, otvorili su nam vrata; Titov splitski govor 1962. skore privredne reforme, značili su popuštanje jednopartijske stege i ubrzanu liberalizaciju čitavog društvenog života. Naše šezdesete odjednom bile su jednako uzbudljive kao i one u velikom svijetu.
CEO INTERVJU SA SINIŠOM ŠKARICOM ČITAJTE U MAGAZINU KARAKTER, KOJI JE NA KIOSCIMA
Siniša Škarica je u ekskluzivnoj životnoj priči još govorio o studijama u Beogradu i Zagrebu, svojoj muzičkoj karijeri, dolasku u Jugoton, o Novom valu ili talasu, ko je za njega najveća zvezda, šta misli o Štuliću ili o Milanu Mladenoviću, te otkrio ko su sve njegovi beogradski prijatelji, koga danas sluša i čita, kakva je danas muzička scena, čime se danas bavi…
