Malo je onih koji su tako brzo osvojili publiku u celom regionu. Prvi video-spot za pesmu kojom nam je nasmejana, jednostavna, prirodna i nimalo nalik popularnim izvođačima poručila da život nije siv već tako lep ako mu dodamo neke naše boje, skrenuo je pažnju na tu neobično običnu devojku iz Osijeka.
Ona već pet godina sa gitarom, često i sa tamburom u ruci, peva o stvarima koje smo u životnoj jurnjavi, a da ni sami ne znamo kako zaturili, vraća osmeh na lice, tera da zastanemo, razmislimo, pronađemo smisao u drugim stvarima koje su pored nas, ali ih ne primećujemo.
Svoj 28. rođendan proslavila je prošle jeseni kao diplomirani filolog, izvođač „Croatia Records“-a, vlasnica nekoliko vrlo slušanih albuma, nizom nagrada i brojnim nastupima. Ali, i završavajući svoju prvu knjigu, koja je objavljena pre nekoliko nedelja.
Jednako neposredna, puna pozitivne energije i životne radosti, jednostavna devojka, kao i na početku karijere. Kako je spojila sviranje sa pisanjem i otkud u tako mladom biću toliko životne mudrosti?
MIA DIMŠIĆ priča za KARAKTER
Piše Željka Zebić
Mia, kada ste počeli da pišete, zapisujete svoje misli? I da li je to bila zabava ili neki posebni trenuci?
Prve pjesme počela sam pisati uz gitaru negdje u drugom, trećem srednje. Poeziju sam voljela pisati i mnogo ranije, ali falila mi je pratnja instrumenta da sve to spojim u glazbenu cjelinu. Te su pjesme uglavnom bile jako emotivne, gotovo patetične i odražavale su moje tinejdžerske nesigurnosti, zaljubljivanja i prekide. Uvijek sam ih se pomalo sramila izvoditi pred puno ljudi i, iskreno, nikad nisam mislila da će mi takvo pisanje jednog dana biti i zanimanje. Gledala sam na to više kao na ispušni ventil i bijeg od svega.
Komponovati, pisati, snimati, nastupati, dostići veliku popularnost i biti toliko tražena i uz to – završiti fakultet, nije ni mala ni jednostavna stvar. Ipak ste u tome uspeli, diplomirali ste nemački i engleski jezik. Mnogi kada ostvare uspeh u javnom poslu, uglavnom prekidaju školovanje, što nije Vaš slučaj.
Nije bilo jednostavno, ali imala sam puno sreće s tajmingom jer sam prvu pjesmu izdala na petoj i završnoj godini fakulteta. Nisam mogla zamisliti da to ne dovršim, mislim da bi mi bilo jako žao kasnije kroz život. Već tada, na samom početku karijere, bilo je potrebno jako puno kompromisa i organizacije da sve uskladim. Mislim da bih morala odabrati jedno ili drugo da se prva pjesma dogodila koju godinu ranije. Srećom se sve to uspješno odigralo.
Najveća životna umjetnost za mene je i u lijepom i u ružnom pronaći dobro, poučno i motivirajuće. Tko tom vještinom ovlada, nikada, bez obzira na okolnosti, neće biti nesretan čovjek
Kako se rodila ideja da krenete sa muzičkom karijerom?
Tambura je od malih nogu neizostavan dio mog kućanstva, tata mi je tamburaš, a od prvog razreda osnovne škole plesala sam i folklor, te bila i te kako okružena narodnom baštinom.
Nakon što sam u srednjoj školi savladala gitaru, poželjela sam još nešto. Tamburaški orkestar je bio logičan odabir jer mi je većina prijatelja u njemu svirala. To je nezamjenjiv period mog života, na koncertima škole sam odradila svoje prve solo pjevačke nastupe, pobjeđivala tremu i putovala po cijelom svijetu, čak do Brazila i Kine.
Imala sam i akustični duo s prijateljicom u studentskim danima te paralelno svirala u tamburaškom orkestru, ali nisam vjerovala da je moguće biti pjevačica i od toga živjeti. Sve dok 2014. nisam dobila poziv od tamburaškog sastava „Džentlmeni“ iz Osijeka da s njima kao ženski vokalni solist idem na turneju po Kanadi i Americi. Turneju je organizirao i vodio moj današnji menadžer i koautor Damir Bačić. On me nagovorio da se i sama okušam u profesionalnoj karijeri kad je čuo kako pjevam country koji volim slušati u slobodno vrijeme.
Prikupljali smo pjesme, planirali strategiju i odmah pokucali na vrata „Croatia Records“-a koji nam je ukazao ogromno povjerenje. Prvi singl izašao je krajem 2015. godine.
Iza nas je pet godina predivne suradnje, te čak tri albuma. Prvijenac Život nije siv, božićni album Božićno jutro, te najnoviji Sretan put. Svi osim božićnog su objavljeni i na vinilu, a „Croatia Records“ je i suizdavač moje knjige, pa mogu reći da me prate u svemu od mojih prvih koraka. Nadam se da ćemo još dugo lijepo surađivati.
Prošlu godinu ste iskoristili da nam otkrijete još neke svoje talente, ljubavi i razmišljanja – napisali ste knjigu Cesta do sna. Koliko je knjiga sadržajem nalik pesmama koje pišete i pevate?
Za mene su sve moje dosad napisane pjesme i knjiga Cesta do sna zapravo ista srž, sve od navedenog je odraz mojih uvjerenja, životne filozofije i događaja u neposrednoj blizini. Još uvijek nisam počela pisati pjesme iz mašte, jer me najviše inspirira pričati o sadašnjem trenutku ili vući motive iz prošlosti i uspomena.
Poruke koje, barem ja to tako vidim, nose i pjesme i knjiga su ljepota života i ostvarivanje snova. Pri tom ostvarivanju snova cesta je, naravno, daleko od idealne, ima puno uspona i padova, ali najveća životna umjetnost za mene je i u lijepom i u ružnom pronaći dobro, poučno i motivirajuće. Tko tom vještinom ovlada, nikada, bez obzira na okolnosti, neće biti nesretan čovjek.
Knjiga je nastala na prijedlog izdavača MB Books i Nevena Kepeskog, koji ju je, naravno, naposljetku i izdao i stvarno mi je došla kao spas s neba, jer kroz 2020. nikako nisam mogla pronaći kreativnost. Valjda su me cijela situacija i boravak doma jako uspavali i nisam vidjela smisao. Kad sam si zadala rok za knjigu i bacila se na pisanje, ponovno sam se osjećala kao ja i uživala sam u svakom trenutku. Nadam se da će to osjetiti i svatko tko uzme knjigu u ruke.
Ne vjerujem u slučajnosti. To mi pomaže da dam smisao stvarima koje ljudski um ponekad stvarno ne može racionalno pojmiti
Do pre dve godine ste odolevali preseljenju u Zagreb iz rodnog Osijeka. Da li Vam je sada, zbog posla, lakše, i šta Vas to posebno, pored porodice i prijatelja, veže za Osijek?
Relativno brzo sam se prilagodila jer me nomadski način života umorio. U jednom trenutku više nisam znala gdje mi je što od stvari i znala bih se probuditi usred noći, i nemati apsolutnog pojma gdje sam. Najveći mi je san bio imati svoj ormar u koji sama slažem svoje stvari i u svako doba dana i noći znam gdje je što.
Ipak, naravno da mi rodni grad nedostaje. On čuva sve moje male uspomene, mjesta i posebne trenutke, a brojne i opsežno spominjem u knjizi. Osijek je prava oaza mira, ljudi su više u trenutku, više uživaju, manje jure, cijelog ga možeš prehodati u sat i pol i to ima puno svojih prednosti. No u ovom periodu života i s poslom koji sam odabrala to jednostavno više nije bilo dovoljno.
U Zagrebu se super snalazim, puno prijatelja iz generacije se preselilo otprilike kad i ja, i sestra mi je tu, pa stvarno prijelaz nije bio nimalo traumatičan. Puno mi je lakše, manje energije i vremena trošim na kofer i putovanja i imam svoj mali mir.
U čemu je tajna Vašeg osvajanja? Da li je to Vaš dar da sanjate, verujete u dobro, načini na koje posmatrate svet i život ili pak da i ono što drugi vide nerešivim i konačnim obojite bojama nadanja i lepotom?
Veliki sam idealist i romantičar i jako sam zadovoljna činjenicom da se to zasad nije promijenilo. Svjesna sam da je glazbena industrija upravo to što joj i sama riječ kaže, industrija, u njoj vrijede vrlo jasna pravila tržišta i zakon brojeva. Unatoč tome, smatram da pjesma mora poteći iz izvora u nama koji nije tim pravilima opterećen i koji vidi samo leptire, potoke i jednoroge ili neće biti iskrena i neće dotaknuti publiku.
Protekle godine imala sam, kao i svi, nebrojene prilike za testiranje vlastitih granica. I uvjerila sam se da je u ovakvim vremenima važnije nego ikad svaku situaciju obojiti svojim vedrim bojama. Na kraju dana, to je apsolutno jedino na što se možemo osloniti jer većinu drugih stvari ne možemo kontrolirati.
Svijet obiluje i lijepim i ružnim. Na nama je da iz hrpice izaberemo ono što smatramo da nam više služi. Smatram da mi više služi ova hrpica na kojoj je lijepo, iz nje vadim kad god mogu, a ovu drugu ignoriram koliko god mogu, i to je to. To je svjesna odluka na kojoj radiš svaki dan i svaki dan ju iznova donosiš.
Život mi uvijek pokaže da sve dođe onda kad sam spremna, ni minute prije ili poslije
Šta Vas je u životu naučilo da tako pozitivno posmatrate svet?
Jednog naizgled nevažnog sparnog ljetnog dana prije šest godina dopisivala sam se s prijateljem koji je bio strašno negativan i stalno mi je pisao kako mu se događaju grozne stvari, a ja sam bila na potpuno suprotnom kraju spektra.
Dok sam čitala svoje i njegove poruke, lampica mi se odjednom upalila i zapitala sam se je li moguće da je njegov život loš jer stalno govori, misli i očekuje negativne stvari, a moj drugačiji jer radim dijametralno suprotno. Od tog dana nadalje moj se život potpuno promijenio.
Počela sam svjesno uočavati, pismeno bilježiti i, najvažnije, neprestano zahvaljivati na svakoj sitnici koju imam. Mislim da je, naravno uz ogroman rad, upravo taj manevar prouzrokovao sve moje kasnije uspjehe.
Koliko se u poslednjih pet godina Vaš život promenio? Jeste li ostvarili svoje snove, možda postigli i više od očekivanog? I da li je na tom putu bilo i onih neželjenih momenata?
Postigla sam mnogo više nego što sam ikad maštala. Život mi se u potpunosti promijenio, bavim se poslom iz svojih snova. Bilo je mnogo neželjenih momenata, ali su me puno više naučili i oblikovali nego što su mi realno naštetili. Kad prođe neko vrijeme jasno vidim da su bili i veliki blagoslov. Imam snage da na isti način gledam i na sve neželjene momente u budućnosti. Neizostavan su dio svakog puta i sva sreća na tome, jer teško da bi bez njih bilo ikakvog rasta i napretka.
Ne vjerujem u slučajnosti. To mi pomaže da dam smisao stvarima koje ljudski um ponekad stvarno ne može racionalno pojmiti. Bez duhovne komponente koja se provlači kroz apsolutno sve što nas okružuje, život mi jednostavno nema boju.
Uživam u toj cesti do sna i nekad sam, kao i svako ljudsko biće, jako nestrpljiva doći do cilja, ali život mi uvijek pokaže da sve dođe onda kad sam spremna, ni minute prije ili poslije. Opuštanje i uživanje u toj cesti bez obzira na cilj, za mene je ključ zadovoljnog života.
O čemu sanjate?
Većina mi se snova vrti oko glazbe, ona nije samo moj posao, stvarno je način života. Jednog dana bih voljela imati studio u maminom rodnom selu Levinovcu, na brdu s kojeg se pruža veličanstven pogled, da tamo mogu dolaziti moji prijatelji i skladati i stvarati u miru, okruženi prirodom.
To je samo jedan od snova, a ima ih još barem dvadeset. Veliki san mi je i snimiti album na engleskom u Americi, više putovati sa bendom i uz pomoć glazbe posjetiti mnoga mjesta koja još nisam.
Koliko Vam nedostaju susreti s ljudima, sloboda kretanja, stari način života?
Cijela protekla godina bila je pravi miks svih mogućih i nemogućih emocija. U jednom trenutku me strašno ljuti što su, na primjer, kod nas kafići zatvoreni a trgovački centri otvoreni, u drugom trenutku mi bude žao ljudi koji uopće moraju donositi ta pravila. Onda postanem očajna jer razmišljam o prošloj godini, pa se već idućeg trenutka sramim jer su neki ljudi jako bolesni ili su ostali bez svojih najdražih. Već za sat vremena skačem po stanu od sreće, i onda opet ispočetka…
Ali učim se prihvaćati sve te osjećaje jer su sigurno normalni i događaju se većini ljudi. Ono što će u budućnosti, po mom mišljenju, biti najveći problem neće biti nikakvi virusi nego psihička šteta i s tim povezane tegobe na ljudima.
