ŽELIMIR BABOGREDAC, direktor Croatia Records, piše za KARAKTER o odlasku velikog Akija Rahimovskog (1955 – 2022)
Tek se sada vidi tko je bio Aki Rahimovski. Bio je rijedak i odličan čovjek i odličan rock pjevač. Teško je naći sličnu osobu.
Poznavao sam ga još od dolaska u Zagreb. Bili smo prijatelji više od 40 godina. Došao je sa samo jednom torbom. Bio je podstanar. Živio je tada teško, ali se nikada nije požalio. Došao je u Zagreb da pjeva i zauvijek ostao. Nikada nije išao nazad, samo je gledao naprijed. Uvijek je imao svoj cilj.
Zagreb je na poseban način volio Akija. Parni valjak je uvijek bio urban bend. Aki je bio voljen, mažen i pažen od svih generacija u Hrvatskoj. Ali voljeli su ga i u Beogradu, Sarajevu, Ljubljani i njegovom Skoplju
Plan je bio da pjeva u Grupi 220, ali su onda Hus i njihov menadžer Miha odlučili da naprave Parni valjak. Bio je sjajan za suradnju. Nikada nije imao posebne zahtjeve. Prilagođavao se i prihvaćao sa osmijehom i šalom sve što su od njega tražili i u bendu i producenti.
Nikada se nije naljutio. Nikada ništa posebno nije tražio od organizatora koncerata – samo binu gdje će svojom energijom, svojim kretanjem, šarmom i glasom osvojiti publiku. Uživao je gdje god je pjevao. Osvajao je ljude gdje god je stigao.
On i Hus bili su sjajan tandem. Njihov spoj je bio idealan. Ta njihova sinergija bila je očaravajuća. Kakva univerzalnost na sceni i van nje! Jedan drugog su nadopunjavali, kao dva brata. Bili su veliki prijatelj koji su se cijenili i voljeli s opasnom dozom uvjerljivosti do perfekcionizma.
Hus je lijepo rekao: “Aki je bio lokomotiva Parnog valjka, a mi smo ga pratili. I taj voz nikada nije stajao. Kada bi na koncertu bila tužna pjesma – svi bi plakali, a kada bi bila vesela – svi su plesali”.
Zagreb je na poseban način volio Akija. Parni valjak je uvijek bio urban bend. Aki je bio voljen, mažen i pažen od svih generacija u Hrvatskoj. Ali voljeli su ga i u Beogradu, Sarajevu, Ljubljani i njegovom Skoplju. Bio je regionalna zvijezda, pa: “Moje zastave uvijek su iste boje”. U Beogradu je na povratničkoj turneji koncert otvorio pjesmom “Zagreb ima isti pozivni”. Ljudi su to prihvatili s oduševljenjem.
On i Hus bili su sjajan tandem. Ta njihova sinergija bila je očaravajuća. Kakva univerzalnost na sceni i van nje! Bili su veliki prijatelji koji su se cijenili i voljeli s opasnom dozom uvjerljivosti do perfekcionizma
Imao je Aki strahovito dobar glas. Malo ljudi zna da je volio da izvodi i strane autore, kao što je recimo Janis Joplin. Možete samo da zamislite kako to zvuči! Njegova pjesma je uvijek bila iskrena i uvjerljiva priča. Kada čujete riječi njegove posljednje pjesme “Ponovo”, kao da je bila sudbinska.
Ovo sigurno nije kraj Parnog valjka. Treba prespavati i u miru odlučiti kako dalje. Kada bi mene pitali, savjetovao bih Husa da napravi koncert u čast Akija, gdje bi se pojavili mladi pjevači, a u ovom virtualnom svijetu preko video-bima lako je to organizirati i pustiti dvije-tri pjesme u Akijevom izvođenju. Bio bi to homage i oproštajni koncert od Akija. Poslije toga bila bi jasnija budućnost Parnog valjka.
Nikada se nije naljutio. Nikada ništa posebno nije tražio – samo binu gdje će svojom energijom, svojim kretanjem, šarmom i glasom osvojiti publiku. Uživao je gdje god je pjevao. Osvajao je ljude gdje god je stigao
Još nismo svjesni koliko smo izgubili odlaskom Akija. Ljudi na ovim prostorima nekako shvate koliko je neko bio veliki tek kada ode. Prekasno.
Aki je širio ljubav kao nitko i očigledno svoje srce potrošio na sve nas.
