PATRIK LAZIĆ ZA KARAKTER: PORODIČNI LJUDI

patrik-lazic

PATRIK LAZIĆ, pozorišni reditelj, u svojoj stalnoj kolumni Kolektivna imaginacija za KARAKTER

Postoje brojne izjave Argentinaca i drugih Južnoamerikanaca koji govore o svojim finim komšijama i dobrim porodičnim ljudima za koje će se kasnije ispostaviti da su Ante Pavelić, Jozef Mengele, Adolf Ajhman i drugi zločinci koji su posle rata pod lažnim imenima prebegli u taj raj za naciste i fašiste iz cele Evrope. Postoje i fotografije koje prikazuju porodične izlete Pavelićevih po Argentini, kasnije i Španiji, na kojima nasmešeno poziraju, uživaju u prirodi i žive neke banalne svakodnevne živote, pokreću porodične biznise, firme… Pavelićeva ćerka nikada nije prihvatala da se o njenom ocu govori kao o zločincu niti pokazivala bilo kakav osuđujući odnos prema masakru nad hiljadama ljudi koje je počinila tatina marionetska NDH. On je za nju bio „oslobodilac od srpskog jarma”.

Zastrašuje činjenica da najveće zločine u ljudskoj istoriji nisu činili psihopate čije ludilo možemo da prepoznamo na keca

Tokom suđenja Ajhmanu, Hana Arent uvodi pojam „banalnost zla” kojim je probala opisati kako je moguće da taj Ajhman ni po čemu ne izgleda onako kako zamišljamo jednu od najodgovornijih osoba za Holokaust, koja je otpremila milione ljudi u smrt. Zastrašuje činjenica da je taj čovek izgledao potpuno normalno i pitomo jer bi nam lakše bilo prihvatiti da su najveće zločine u ljudskoj istoriji činili psihopate čije ludilo možemo da prepoznamo na keca, nego obični porodični ljudi.

Umetničko delo je autonomno i nezavisno od stvarnosti čak i onda kad se poigrava s njom. Umetničko delo kreira istinu unutar sebe samog vodeći se pre svega aristotelovskim pravilima o „verovatnom i mogućem”. Umetničko delo ne nastaje kako bi kostimirani glumci imitirali istorijske likove i događaje čak ni onda kada je delo bazirano na istima jer to drugi mediji mogu mnogo brže, bolje i jeftinije da urade. Umetničko delo teži tome da bude univerzalnije i pruži istinu o ljudskoj prirodi pre nego o istoriji. U suprotnom bi Šekspir valjda bio najveći falsifikator engleske istorije.

Umetničko delo teži tome da pruži istinu o ljudskoj prirodi pre nego o istoriji

Serija Porodica boli jer nije prikazala patološkog monstruma i psihopatu, nego čoveka kojeg bi neki potencijalni „Argentinci” opisali kao finog komšiju i pitomog porodičnog čoveka. Serija Porodica boli jer nam nije izručila prikaz ludaka čime bi nas lišila kolektivne odgovornosti za devedesete. Serija Porodica boli jer govori o fenomenu mnogo širem od same porodice Milošević, što je preduslov za dobru umetnost. Pa da se vratimo na početak, zastrašuje činjenica da najveće zločine u ljudskoj istoriji nisu činili psihopate čije ludilo možemo da prepoznamo na keca, nego obični,  porodični ljudi.

karakter-naslovna