MILJENKO JERGOVIĆ ZA KARAKTER: ZIDANJE HRAMA ZA SVE VJERE

miljenko-jergovic
MILJENKO JERGOVIĆ, najveći regionalni pisac i ekskluzivni kolumnista magazina KARAKTER

Kad su se tek pojavili, a mnogo je vremena od tada prošlo, naročito ako vrijeme mjerimo otpjevanim pjesmama, a ne danima i godinama, o braći Teofilovićima širio se glas kao o dvojici fantastično dobrih izvornih pjevača. Stizale su snimke, rasparčavali su se piratski diskovi, kopiralo se, dijelilo, množilo i umnožavalo, legenda o braći blizancima, čudesnim izvornim pjevačima, rasla je poput neke narodne legende, a nikoga da se upita o izvoru i izvornosti. Jer gdje se, zapravo, i kada se, u koje to vrijeme, pjevalo tako kako Ratko i Radiša pjevaju? Odgovor je predvidljiv: nikad i nigdje! Pa, u čemu je onda stvar, zašto toliki slušatelji zastanu, utišaju se i zanijeme kada ih čuju, i zašto se svakome čini da sluša nešto prvotno, davno i arhaično, da sluša nešto izvorno?

Odgovor nećemo dočekati. Samo će nam s vremenom do pameti doći da se ovako doista nikad i nigdje nije pjevalo, pa onda ne treba govoriti da su braća Teofilovići- izvorni. Ali dojam će ostati isti: te pjesme slušamo kao da smo oni koji ih čuju prvi put. Slušamo ih očišćene i oslobođene od svega onog što se s vremenom po pjesmama nakupi. Od hrđe, sitnog i krupnog otpada, glasnih i mondenih aranžmana, naplavina s istoka i naplavina sa zapada… Slušamo ih, te pjesme, čiste i slobodne od svadbi, pijanki, drugarskih večeri i narodnih sijela na kojima su desetljećima i stoljećima pjevane. Prije nego što su Teofilovići zapjevali, orkestri i pjevači morali su se boriti protiv dvije pošasti, koje su im kvarile svaku pjesmu. Prva pošast proistekla je iz buke i žamora mjesta na kojemu se pjeva. Druga pošast proistekla je iz povijesne nespremnosti i nesposobnosti našega svijeta da posluša pjevača; ne, to nikako, mi moramo pjevati s njim i uz njega! Muzika se u našem slučaju i u našoj živoj povijesti vazda zasnivala na pomalo i očajničkim pokušajima muzičara i pjevača da nadglasaju okolnu buku, utišaju žamor i natpjevaju svoju raspjevanu publiku.

Cijeli je ljudski život epika, s tek rijetkim, vedrim i žalosnim, trenucima lirskog nadahnuća. To braća Teofilovići opjevaju dok pjevaju svoje pjesme

A onda su zapjevala braća Teofilovići, i sve se najednom utišalo. I u toj tišini, u toj šutnji koja se na njihovim koncertima čuje objašnjenje je mita o izvornosti. Slušajući njih, ljudi kao da prvi put čuju pjesme koje su i sami prethodno znali zapjevati. Otkrivaju nešto što je bilo bukom i žamorom skriveno. Ali tišina kroz koju se čuju samo glasovi dva brata nipošto nije unaprijed iznuđena. Nije ta tišina stvar konvencije ni pristojnosti. Ljudi ne šute, stolice ne škripe, svijet ne miruje zato da bi pjevačima mogućom učinili njihovu pjesmu. Tišina i mir proizašli su iz samog pjevanja i iz najdublje biti svake pjesme. Ratko i Radiša nisu izvorni pjevači, niti su biografski ni kulturno potekli iz pastorala i arkadija južnoslavenske i balkanske narodne pjesme, ali oni svaku pjesmu koji pjevaju svode na njezinu elementarnu formu i na njezinu bit. Katkad se čini da oni pjesmu niti ne pjevaju, nego pjevaju samu ideju iz koje je pjesma nastala kao glazbena i kao pjesnička forma. Slušatelj svaki put biva zatravljen i skamenjen pred takvim pjevanjem. Počinje šaputati s ukućanima dok s kućnog uređaja teče njihova snimka, utišava sebe i sve oko sebe, baš kao da je na koncertu, a ta tišina i ta šutnja, taj šapat kada se nešto baš mora reći, neobično su srodni tišini i šutnji iz trenutaka kada se sluša Bachova Muka po Mateju, Verdijev Rekvijem, Mokranjčeva Liturgija svetog Jovana Zlatoustog, veličanstveni Komitasov Patarag… Premda ne pjevaju obredne pjesme, oko Teofilovića se, kada zapjevaju, stvori hram, usred kojeg se ljudi ponašaju po neizgorenim pravilima hrama. Njihova pjesma zida crkvu za sve vjere vjerujućih i nevjerujućih ljudi.

Središta njihova muzičkog i lirskog svijeta su negdje između Makedonije, Kosova i juga Srbije. Nisu tamo njihovi zavičaji, Ratko i Radiša su rodom i dječaštvom iz Čačka, a zapravo su ljudi iz velikog grada, urbani tipovi, ali tamo na jugu, među neparnim ritmovima, u pjesmama koje kao da su izvrle iz duha antičke tragedije i antičke komedije, razvija se njihov vokalni i pjesnički imaginarij. Ali odmah zatim zapjevaju neku bosansku sevdalinku, ili se spuste u Dalmaciju, i pjevaju onu najstrašniju od svih naših uspavanki o siročetu i o Sudnjem danu, ili, na ovom albumu, Kroz planine, barda i gore, pjesmu koju znamo u vrlo dugom i raznolikom nizu klapskih izvedbi. Te pjesme Teofilovići pjevaju ne iznevjerivši ništa od njihova smisla i sadržaja, a opet sasvim u skladu s vlastitim načinom i stilom. I onda slušatelj u čudu pomišlja nešto gotovo blasfemično: da između lirskog subjekta pjesme Navali se Šar planina i lirskog subjekta pjesme Kroz planine, barda i gore nema baš neke tako velike razlike. Osim što su to isti ljudi, jedan im je stilski rekvizitarij, i onda dvije pjesme kada se nađu na istom albumu uopće ne djeluju tako udaljeno i međusobno tuđe, kako znaju inače djelovati pjesme folklornih svaštara s naše estrade, kada pokušavaju obuhvatiti prostor između Makedonije, Bosne, Dalmacije, Međimurja…

Tišina kroz koju se čuju samo glasovi dva brata nipošto nije unaprijed iznuđena. Nije ta tišina stvar konvencije ni pristojnosti

Kod Teofilovića prepoznaje se sličnost i bliskost, pjesme ne djeluju disparatno i tuđe iz jednoga neobičnog, opet pomalo blasfemičnog razloga: oni, suprotno pomisli svoje publike i svojih posvećenih slušatelja, ustvari defolkloriziraju pjesme koje pjevaju. Naglašavaju ono što je u pjesmama temeljno i drevno, melodiju i ritam koji nose svu dramu što će se odviti u tih samo nekoliko stihova, i lako prođu mimo onog kićenja i ukrašavanja koji čine bit svakog folklora. U tome im pomažu svedenost i stilsko-tehnički minimalizam same izvedbe: ipak je to dvoglasno, a katkad i pjevanje udvoje u jednom glasu, bez instrumentalne pratnje i orkestralnih ispomoći. Ako se i začuje tarabuk, ili ako na koncertima i nastupaju s nekim od instrumentalista, tad instrument nema ulogu pratnje, nego se čuje poput džez improvizacije ili poput trećeg glasa. Uglavnom, tanak folklorni sloj ono je što učini tu jaku razliku u muzikama i lirikama slavenskoga juga i Balkana. Čim je taj sloj izbjegnut ili izostavljen, jake bivaju srodnosti i prepoznatljivi bivaju zajednički izvori i arhajske matrice.

Gdje se i kada se, u koje to vrijeme, pjevalo tako kako Ratko i Radiša pjevaju? Odgovor je predvidljiv: nikad i nigdje!

Pjesme koje njih dvojica izabiru, ili su to možda pjesme koje izabiru njih, u pravilu su lirskog ugođaja. Dogodi se u njima neka ljubav, stigne čovjeka smrt, odnekud biva iznenadni rastanak, ili se, kao u pjesmi o Šar planini, razvije neka strašna i pustošeća alegorija… Ali u svakoj od tih pjesama postoji i još nešto: ispod lirske matrice gnijezdi se osobno životno iskustvo svakoga pjevača i svakog slušatelja. To osobno iskustvo svedeno je na neko sjećanje, neku priču. A ta priča je po prirodi stvari u epskome žanru. Cijeli je ljudski život epika, s tek rijetkim, vedrim i žalosnim, trenucima lirskog nadahnuća. To braća Teofilovići opjevaju dok pjevaju svoje pjesme. I to je ono zbog čega na njihovim koncertima vlada takva tišina da se svijet pretvori u hram. Nad svakom njihovom pjesmom čovjek biva sam, nadnesen nad svojim životom.