Odlazeći iz Bosne, visoki predstavnik međunarodne zajednice je, poput vezira naših dana, učinio nešto po čemu će ga pokrajinski narodni vođe dobro upamtiti, a njihovi će ga telali na sav glas hvaliti ili olajavati. Ovisno o tome kako će tko prihvatiti ono što je visoki predstavnik na rastanku učinio. A ne postoji baš ništa što je mogao učiniti, a što bi vođe sva tri naroda prihvatili na jednak način i s istom emocijom. Ono što je za jednog poglavicu dobro, najbolje i najpravednije pod kapom nebeskom, za drugog je poglavicu loše, ama najgore i najnepravednije što je ikad bilo.
Visoki predstavnik zabranio je negiranje genocida u Srebrenici. Njegov vezirski ferman, iza kojeg stoje carske ovlasti, glasi ovako, i vrijedi ga pročitati i pomno proučiti: „Ko javno odobri, porekne, grubo umanji ili pokuša opravdati zločin genocida, zločin protiv čovječnosti ili ratni zločin utvrđen pravomoćnom presudom u skladu s Poveljom Međunarodnog vojnog suda pridruženom uz Londonski sporazum od 8. kolovoza/augusta 1945. ili Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju ili Međunarodnog kaznenog suda ili suda u Bosni i Hercegovini, a usmjereno je protiv skupine osoba ili člana skupine određene s obzirom na rasu, boju kože, vjeroispovijest, porijeklo ili nacionalnu ili etničku pripadnost, i to na način koji bi mogao potaknuti na nasilje ili mržnju usmjerenu protiv takve skupine osoba ili člana takve skupine, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina“.
Genocid u Srebrenici uzaludno je negirati. Time se ne prkosi sudskim presudama, mišljenjima velikih vođa, careva i padišaha, te njihovih vezira i visokih predstavnika. Prkosi se razumu, savjesti, a pomalo i vlastitoj nedužnosti. Samo onaj koji je počinio zločin ima razuman razlog da taj zločin negira. Samo onaj koji je zločin počinio vlastitom rukom. Zašto bi to činio itko drugi?
U ratovima iz devedesetih jedini presuđeni zločin genocida onaj je koji se dogodio u Srebrenici, gdje je jedna vojska pobila sve muškarce iz drugoga naroda, koji su bili viši od puške. Žene i djecu su protjerali. Tako se to dogodilo. I tako to jest ako na pojam genocida gledamo isključivo kao na juristički pojam, kao na nešto što se isključivo tiče stranog i domaćeg suda i kadiluka. Međutim, pojam genocida mnogo je širi, dublji, obuhvatniji i važniji kulturni i civilizacijski pojam. To je riječ, ispunjena vrlo dubokim i preciznim smislom, koja je u naš jezik i svijet ušla 1945. Zamisao je bila da ubuduće ona određuje ne samo naše ponašanje, nego i naše misli i osjećaje prema Drugome. Riječ genocid bila je tu da uslovi i trajno ucijeni našu savjest. Tako bi to, možda, i bilo da se cijela stvar nije pokazala nepraktičnom i nezgodnom po one države, uglavnom pobjednice iz Drugoga svjetskog rata, koje su bile odlučne da koriste svoju snagu i moć na način na koji su to činile i prije nego što je stvoreno saznanje o genocidu. Samo zbog njih, pojam genocida sveden je isključivo na pravnu upotrebu, te je postavljen uvredljivo široko i bezobrazno tendenciozno. I dok su krađa ili umorstvo zlodjela koja se i bez suda daju definirati, genocid je pretvoren u nešto što samo sud, i to poneki sud, može procijeniti. A uz sud, srećom, i parlament poneke od zemalja slobodnog svijeta. Parlamenti se bave uglavnom genocidima koji su se zbili u daljoj prošlosti.
Gdje god se na Balkanu radikalno promijenio sastav stanovništva, gdje god je sela u kojima su do rata živjeli jedni ljudi, a sada žive drugi ljudi, gdje god su u ratu ili u nestabilnom poraću jedni potjerali druge, gdje god za jedan narod važe jedna, a za drugi posve druga pravila, zbilo se nešto što možda i nije genocid, ali vrlo neugodno na genocid podsjeća. Gdje god je netko palio sela i ubijao nenaoružane seljane, ljudima bi, bez obzira na to tko su i šta su, i bez obzira na presude suda, trebao na umu biti genocid. I nipošto ne bi zločin trebali opravdavati time što su i Amerikanci palili sela i ubijali nenaoružane seljane u Koreji, Vijetnamu, Afganistanu, Iraku… Nisu nama važni Amerikanci, važne su nam naša savjest, kao i mogućnost da živimo na svojoj zemlji. Dva su načina da s te zemlje budemo potjerani: jedan se na kraju svih krajeva svodi na genocidne namjere ljudi iz našeg komšiluka, a druge se, opet na kraju svih krajeva, svodi na genocidne namjere nas samih. Zamrzit će nas zemlja s koje smo nekoga protjerali. Zato je donekle bolje biti protjeran nego protjerivati.
Šteta što visoki predstavnik na svom odlasku nije imao na umu da telali svih lokalnih narodnih vođa, ako ne i sami vođe, negiraju genocide. Jedni negiraju genocid u Srebrenici. A drugi, pak, negiraju genocid u NDH, ili istaknutu ulogu svojih sunarodnjaka u tom grandioznom zločinu
Genocid u Srebrenici uzaludno je negirati. Time se ne prkosi sudskim presudama, mišljenjima velikih vođa, careva i padišaha, te njihovih vezira i visokih predstavnika. Prkosi se razumu, savjesti, a pomalo i vlastitoj nedužnosti. Samo onaj koji je počinio zločin ima razuman razlog da taj zločin negira. Samo onaj koji je zločin počinio vlastitom rukom. Zašto bi to činio itko drugi?
Visoki predstavnik mogao je, međutim, a da je temeljito upoznao prilike u Bosni, i morao da svoju zabranu negiranja genocida postavi mnogo šire. Da je o genocidu razmišljao drukčije nego kao o specijalističkom pravnom terminu, on bi to, vjerojatno, i učinio. Recimo, ne bi bilo nimalo loše, a sasvim bi obrnulo situaciju, da se njegova zabrana odnosila na općenito sve presuđene zločine genocida, te na sve zločine genocida koji su, u nemogućnosti djelovanja suda, retroaktivno, kao akt i refleks savjesti čovječanstva, suđeni parlamentarnim deklaracijama zemalja slobodnog svijeta. Tojest, onih zemalja na čije se tradicije i tekovine naši plemenski vođe rado pozivaju.
CELU KOLUMNU MILJENKA JERGOVIĆA ĆITAJTE U MAGAZINU KARAKTER, KOJI JE NA KIOSCIMA