Ako nas virus promijeni kao pojedince, ako razori našu kulturu, izmijeni naše navike, uništi nam svakodnevicu, ukine običaje, ako, dakle, provede ono što su u prošlome stoljeću uspjeli provesti nacionalsocijalizam, fašizam i staljinizam, kada su uništavali cijeli naš prethodni svijet, virus će se ostvariti u najgorem svom obliku. I bit ćemo poraženi od nikad slabijeg, a nikad strašnijeg neprijatelja.
MILJENKO JERGOVIĆ priča za KARAKTER
Naravno da virus nije kreiran u laboratoriji u Vuhanu, kao što to tvrdi Vrhovni Paranoik u Washingtonu. Ali nije virus ni fikcija i izmišljotina Amerikanaca, čija je svrha da razori suparničke ekonomije, a naročito onu na kojekakve viruse najosjetljiviju, europsku. Nije loše pripomenuti da virus nije izumio ni Bill Gates, da bi smanjio broj stanovnika Zemlje na razumnu i ekonomski rentabilnu mjeru, te da bi zatim, nakon što pusti u promet vakcinu – koja odavno postoji, ali se drži u tajnosti – pomoću nje čipirao sve koji se vakcinišu. Nisu virus izumili, ili ga samo izmaštali u svoje pokvarene svrhe, ni Jevreji, masoni i migranti, koji su oduvijek za sve krivi, s namjerom da sebe dodatno obogate, a nas osiromaše. Virus nije nastao u mračnoj kooperaciji Kineza i Rusa, čiji je cilj uništenje zapadnih parlamentarnih demokratija i porobljavanje svijeta.
Virus postoji, premda je nevidljiv. Od virusa, ili sa virusom i pod virusom, ljudi umiru, premda on nije smrtonosan. Ili je smrtonosan samo za one koji od njega umru. Drugi se, međutim, i ne razbole. Ili ga osjete kao lakšu prehladu. Ili ga prebole kao i svaku drugu upalu pluća. Postoji u njemu nešto đavolsko, ili, tačnije rečeno, nešto sasvim ljudsko. Kao što smo mi pojedinačno različiti, jedno drugom ni nalik, i kao što je ono u čemu, recimo, ja uživam, za prvoga do mene izvor teške dosade, straha i frustracije, a kao što je moj strah za drugoga izvor veselja, tako se i taj virus u nama manifestira na različite, često i sasvim suprotne i suprotstavljene načine. On nas individualizira, pa tako pomišljamo da i u njemu postoji nešto individualno. On nas, kao i sve drugo što nas čini tako jedinstvenim i individualnim, dovodi u međusobne sukobe i nesporazume. Dok je za jedne virus izvor najgoreg zamislivog straha, za druge on i ne postoji. Jedni u njemu nalaze tešku bolest, koja će pomoriti čovječanstvo, drugi, pak, tešku izmišljotinu, koja će od nas učiniti robove i siromahe.
U trenucima dok ovo pišem, od virusa je oboljelo oko petnaest miliona stanovnika Zemlje. Ako nas je već oko osam milijardi, to nije naročito velik broj. Ako, pak, znamo da na svakog dijagnosticiranog dolazi barem desetak nedijagnosticiranih, tada je virus, možda, naselio i svih stodvadeset miliona Zemljana. Od toga je s virusom umrlo više od petsto hiljada ljudi. Ni to, na žalost, nije mnogo. Jer je u isto vrijeme od drugih bolesti, recimo od malarije, umrlo značajno više ljudi, uglavnom djece. Osim toga, još jedan problem s našim virusom u tome je što nismo uvijek sigurni koliko bi još živjeli oni koji su pod njim umrli. I nismo sigurni jesu li umrli od bolesti koju im je donio virus, ili od svih drugih bolesti od kojih su bolovali.
Onda, je li virus opasan?
Da, strahovito je, neusporedivo opasan. U zdravstvenom i fiziološkom smislu: zato što je vrlo infektivan, zato što se različito manifestira, zato što najgore napada stare i bolesne. U društvenom i antropološkom smislu: zato što je krajnje individualiziran, zato što je moralno, intelektualno i emocionalno nestabilan, nemoguće ga je fiksirati i fikcionalizirati, jer donosi sve, od lake prehlade do smrti u mukama, zato što je bez presedana i usporedbe u ljudskoj povijesti, zato što je čovječanstvo pred njim nemoćno i nimalo mu ne pomažu sva njegova znanstvena i tehnološka znanja. U političkom smislu: zato što su pred virusom dodatno nemoćni društveni sistemi koji insistiraju na čovjekovoj slobodi i individualnosti, na liberalizmu i parlamentarnoj demokraciju, dok u borbi s virusom bolje rezultate postižu diktatorski režimi i ceremonijalne kič-demokratije, koji su u stanju deindividualizirati svakog pojedinca i pretvoriti ga u krdo.
Covid-19 najveće je iskušenje zapadnim demokratijama
i ljudskim slobodama u povijesti. Iskušenje koje je usporedivo
s iskušenjima nacionalsocijalizma, fašizma i staljinizma
Covid-19 najveće je iskušenje zapadnim demokratijama i ljudskim slobodama u povijesti. Iskušenje koje je usporedivo s iskušenjima nacionalsocijalizma, fašizma i staljinizma.
Snaga virusa u njegovoj je slabosti. U tome što ne ubija sve redom, ali ipak ubija. I to ponegdje i ponekad čini masovno. Kao što je, još masovnija, pojava da zaraženima nije ništa
Snaga virusa u njegovoj je slabosti. U tome što ne ubija sve redom, ali ipak ubija. I to ponegdje i ponekad čini masovno. Kao što je, još masovnija, pojava da zaraženima nije ništa. Ili da budu dan-dva prehlađeni. S temperaturom trideset sedam sa dva. Ili bez temperature.
Čini se da djeci virus ne može ništa. Ne može ni većini zdravih odraslih, ako su mlađi od sedamdeset. I upravo to što im ne može ništa moglo bi u kliničkom, ali i u antropološkom i političkom smislu, biti najrazornije. Osim što će, u najstrašnijim scenarijima, pomoriti starce i bolesne, virus će razoriti sustave društvene kohezije – koji uvijek ovise o individualnom pravu na razlikovanje i na slobodu koja iz razlikovanja proizlazi – uništiti parlamentarne demokratije, ili demokratiju svesti na besadržajnu proceduru i ceremoniju učvršćivanja različitih oblika diktatorske vlasti.
Ne smijemo vjerovati u iluziju da ćemo se boriti protiv virusa.
Zato valja preformulirati pitanje: kako živjeti s virusom,
kako uz najmanje rizike po naš način života,
našu kulturu i civilizaciju, izgraditi suživot s virusom?
Recimo, kao s nekim neželjenim susjedom?
I kako se onda, s ljeta 2020, boriti protiv virusa?
Već to je pogrešno pitanje. Ne smijemo vjerovati u iluziju da ćemo se boriti protiv virusa. Zato valja preformulirati pitanje: kako živjeti s virusom, kako uz najmanje rizike po naš način života, našu kulturu i civilizaciju, izgraditi suživot s virusom? Recimo, kao s nekim neželjenim susjedom?
Odgovori na ovako postavljena pitanja ne očekuju se, međutim, ni od epidemiologa, ni od pulmologa, ni od internista, ni od psihijatara, ali se ne očekuju ni od političara, premijera ili predsjednika. Ne očekuju se ni od ekonomista i bankara, jer, to još nismo rekli, temeljni društveni i globalni problem s virusom nije ekonomski. Čak i ako pretpostavimo da će djelovanje virusa osiromašiti naše zemlje, cijelu Europu i Svijet, čak i ako će ovogodišnji pad bruto društvenog proizvoda biti dvocifren, čak i ako će se padanje nastaviti i sljedećih godina, problem neće biti ekonomski, niti će se njegove posljedice ticati materijalnog kvaliteta naših života. Ako nas, međutim, virus promijeni kao pojedince, ako razori našu kulturu, izmijeni naše navike, uništi nam svakodnevicu, ukine običaje, ako, dakle, provede ono što su u prošlome stoljeću uspjeli provesti nacionalsocijalizam, fašizam i staljinizam, kada su uništavali cijeli naš prethodni svijet, virus će se ostvariti u najgorem svom obliku. I bit ćemo poraženi od nikad slabijeg, a nikad strašnijeg neprijatelja.
