MILJENKO JERGOVIĆ, ekskluzivni kolumnista magazina KARAKTER
Početkom osamdesetih obuzimale su nas, često i na neviđeno, samo na osnovu priča, čarolije trojice opasnih jugoslavenskih redatelja: Želimira Žilnika, Dušana Makavejeva i Živojina Pavlovića. Bilo je to vrijeme prije YouTubea i torrenta, prije legalnih i ilegalnih DVD-ova, pa čak i prije videorekordera i kazeta. Filmovi su se mogli gledati samo u kinu i na dva službena programa jedne jedine državne televizije. Pa smo tako punih deset godina potrošili prije nego što smo, tragajući za Žilnikom, Makavejevom i Žikom Pavlovićem uspjeli vidjeti sve ili skoro sve od onoga što su snimili, a što je bilo legalno, polulegalno ili službeno nepostojeće. Deset godina smo, dakle, tragali za tim filmovima po jugoslavenskim kinotekama, na specijalnim projekcijama u muzejima savremene umjetnosti i na kazališnim akademijama, na revijama po domovima kulture, jubilarnim ciklusima i kojekakvim ceremonijalnim projekcijama. Za to vrijeme tehnika je uznapredovala, umnožili su se načini gledanja filmova, a mi smo uz mit o Žilniku, Makavejevu i Žiki Pavloviću odrasli u svojim uvjerenjima, životnim usmjerenjima i profesijama. Mit o nepogledanom filmu, o filmu iz priče onih koji su ga gledali, možda je na to odrastanje i sazrijevanja imao većeg utjecaja nego sve ono što smo doista vidjeli i pročitali.
Premda su Žilnik, Makavejev i Pavlović u osnovi vrlo različiti autori, moglo bi se reći i da su, u stilsko-izražajnom smislu, tri međusobno udaljene autorske krajnosti između kojih može stati cijela jedna kinematografija, jedno im je zajedničko: sklonost dokumentiranju vlastitih postupaka, bilježenju, dnevničarenju, pamćenju
A onda je došao rat, pa je prošlo još trideset godina, živ je samo Žilnik, svi filmovi su odavno već viđeni, opusi su- naravno, osim Žilnikovog- odavno dovršeni, ali nešto je od onog konstitutivnog mita ostalo da živi u nama. Bilo bi vrijedno jednom pokušati i to objasniti. Ali danas smo tu zbog druge stvari.
Premda su Žilnik, Makavejev i Pavlović u osnovi vrlo različiti autori, moglo bi se reći i da su, u stilsko-izražajnom smislu, tri međusobno udaljene autorske krajnosti između kojih može stati cijela jedna kinematografija, jedno im je zajedničko: sklonost dokumentiranju vlastitih postupaka, bilježenju, dnevničarenju, pamćenju. Žilnik je najljenji u pisanju – valjda zato što je najmarljiviji u snimanju, naročito onom gerilskom. Makavejev je najskloniji teoretiziranju, poeziji, pa i avangardističkim kalamburima. Žika Pavlović je prozaist, romanopisac, epski pripovjedač, koji je u književnosti udaljen i od vlastitoga filmskog prosedea, te vrlo marljivi kroničar i dijarist. U svom dnevničko-kroničarskom tekstu sklon je stvaranju pravih malih tekstualnih ropotarnica, prepunih kojekakvog autorskog ili posuđenog alata i materijala. Nije pisao dnevnik u obliku književnog djela, nego dnevnik kao građu za književno djelo. I takve je knjige prilično uredno, na radost svoje publike, i objavljivao. Važno nam je što je to činio, ne samo zbog užitka u tekstu, nego i zato što nas je upravo tim knjigama, više nego svojim romanima, navikavao na mogućnost dva različita autora u jednoj fizičkoj osobi, i na to da je to dvostruko autorstvo paradoksalan oblik jednoga duhovnog i intelektualnog jedinstva.
U načinu Pavlovićeva filmskog pripovijedanja, u sudbinama njegovih junaka, u tragičnosti njihove egzistencije uvijek je taj isti paradoks. Svijet u kojem su se zatekli nije u stanju otprve da shvati ono glavno zbog čega su oni u životu postradali
Krajem prošle godine, ili je to, možda, već bilo i početkom ove – premda je knjiga datirana u 2021. – novosadska Agora objavila je “Dnevnik: 1994-1998.” Nabavio sam ga odmah, ali sam mu pristupao s određenim zazorom, sve odgađajući čitanje. Nisam siguran koliko volim memoarske ili dnevničke ispovijesti mojih srpskih pisaca i intelektualaca iz tih vremena. Pogotovu onih koji su mi, poput Žike Pavlovića, neraščarani i neuzdrmani idoli iz mojih ranih doba. Prvo od čega strepim jest da će moj pisac, svjesno ili nesvjesno, potonuti u nacionalizam ili u neko drugo psihotično stanje nedostojno njegova djela. Strepim da ću ga zateći nedostojnog njegova vlastitog djela. Drugo čega se, zapravo, i mnogo više bojim efekt je pustošenja duše u zla vremena. Malo je, naime, u srpskoj i hrvatskoj kulturi pisaca, umjetnika, intelektualaca općenito, kojima je kataklizma iz devedesetih dobro činila djelu, ili koji su je uspjeli iskoristiti i mentalno proraditi. Od takvih mi na um padaju, svaki na svoj način, Aleksandar Tišma i Ivan Čolović. Ali filmski redatelji, naročito oni Pavlovićeve generacije, nužno su postali siročad vijeka. Osim što su izgubili mogućnost da kontinuirano snimaju, oni su, bez izuzetka, ostali bez vlastitoga filmskog jezika i bez svijeta u kojem i o kojem mogu snimati filmove.
Ali uza sve rezerve, strepnje i strahove, znatiželja je bila jača. Knjigu sam čitao istovremeno pozorno i alavo, isto onako alavo kako sam čitao i prethodne Pavlovićeve nonfikcionalne radove. Na neke dijelove sam se ljutio. Ponegdje bi me nervirao ponekom epizodom rata u Bosni i Hercegovini. Ponegdje bih prepoznavao onu karakterističnu njegovu grubost i gotovo ruralan pristup kulturi i civilizaciji, kakav se može sresti u njegovim romanima, ali baš nikad u filmovima. Ali uza sve to, i uza još stotinu manjih i krupnijih primjedbi koje bi se mogle uputiti načinu i sadržaju ovog dnevničarenja, iza knjige stoji isti onaj moćni i jaki čovjek, a onda moćni i jaki umjetnik, koji me je, dječaka, omađijao. Bio sam veoma sretan što je tako.
Malo je, naime, u srpskoj i hrvatskoj kulturi pisaca, umjetnika, intelektualaca općenito, kojima je kataklizma iz devedesetih dobro činila djelu, ili koji su je uspjeli iskoristiti i mentalno proraditi. Od takvih mi na um padaju, svaki na svoj način, Aleksandar Tišma i Ivan Čolović
Pritom, u ovoj knjizi ima dijelova koji čine vrhunce njegova pripovijedanja, ima nekih pripovjednih minijatura pred kojima se čitatelju svaka dlačica naježi. Čitajte, recimo, ovo: “Sneg veje, mirovni pregovori u Dejtonu, SAD, država Ohajo, traju. Sneg veje, bele se krovovi i ulice, uz radosnu ciku deca se grudvaju, neka od njih, ona najmlađa, prvi put u životu. Sneg veje, u gradovima je temperatura oko 0 stepeni Celzijusovih, na planinama -5C. Sneg veje, na poljima oko Banjaluke, pod napuštenim nebom, nalazi se oko 100.000 izbeglica bez krova nad glavom. Sneg veje, mnogi od njih, drhteći od hladnoće i bolesti, vide ga poslednji put. Veje sneg, kao što je vejao kroz milenijume, i kao što će vejati, a trgovina ljudskim dušama se nastavlja.”
Ili ova potpuno zaumna i šašava, bogotražiteljska bilješka:
“Ulazi čovek u svoj automobil parkiran u ulici između Patrijaršije i Saborne crkve, pokušava da upali motor, ali ne uspeva.
‘Jebo te bog!’, kaže gnevno, izlazi, čeprka po motoru ali motor ostaje nepokretan.
Besan, ponovo gunđa:
‘Jebo te bog!’
Nailazi sveštenik i obrati mu se:
‘Slušajte, gospodine, ružno je što psujete Boga, i to pred patrijarhovim domom i ovim svetim hramom. Recite ‘Pomozi, Bože’ i on će vam pomoći.
Vozač se vrati u kola, gurne ključ i kaže: ‘Pomozi, Bože’. Motor zagrmi, auto krene niz ulicu.
Pop gleda za njim i promrmlja u neverici: ‘Jebo te Bog!’”
Obratite pažnju na osviješten raspored malog i velikog početnog slova u imenu Svevišnjega.
A onda, kao vrhunac, pročitajte i ovo:
“Bati Živojinoviću, glumcu i narodnom poslaniku, predsedniku komisije za žalbe i pritužbe pri Skupštini Srbije, u kancelariju ulazi čovek koji s vrata saopštava da je ubica i da je za svoj zločin osuđen – čeka poziv da ide da ga odrobija.
‘Došli ste da se žalite na presudu?’, pita B. Ž.
‘Ne’, odgovara stranka, ‘ja ću svoje odrobijati.’
‘Pa zašto ste ovde?’
‘Znate, moj komšija je podigao poljski nužnik na samoj međi između njegovog i mog placa, to jest jednim delom i na mom placu. Zahtevao sam da se nužnik makne, sporečkali smo se, on me je udario a ja sam ga ubio.’
‘Koliko shvatam, smatrate da je kazna koja vam je izrečena, visoka’, kaže B. Ž.
‘Ne, kažem vam. Dobio sam samo dve godine jer sam zlodelo učinio u samoodbrani.’
‘Pa šta hoćete?’
‘Da se poruši nužnik.’”
Ova pričica, koju Žika Pavlović s apetitom i s mjerom ispripovijeda, prenoseći na čitatelja svoje oduševljenje, ali i smisao onog što mu je u njoj važno, sadrži u sebi mnogo više od anegdote iz ludih i oskudnih vremena. U njoj skoro da je objašnjenje razloga zbog kojeg se Pavlović u životu bavio filmom. Ona skoro da je neka vrsta autopoetičke ispovijesti. U načinu Pavlovićeva filmskog pripovijedanja, u sudbinama njegovih junaka, u tragičnosti njihove egzistencije uvijek je taj isti paradoks. Svijet u kojem su se zatekli nije u stanju otprve da shvati ono glavno zbog čega su oni u životu postradali.
Očajnička težnja da se uzurpatoru poruši bespravno sagrađen nužnik.
