Njegova pobjeda bila bi trijumf vaskolike nepristojnosti, primitivizma i isključivosti, bila bi to pobjeda brisanja nosa rukavom, bila bi to pobjeda onih koji, što bi rekao Tijanić, miču usnama dok čitaju… A meni nekako nije svejedno, nekako mi je lakše s pristojnima
MILJENKO JERGOVIĆ, najveći regionalni pisac piše za KARAKTER, u jedinom srpskom mediju u kojem je stalni kolumnista
Dvije noći prve sedmice novembra nisam spavao, jer sam pratio rezultate američkih izbora. Prve noći, dok su se uglavnom samo brojali glasovi direktno pristigli s birališta, činilo se da Trump pobjeđuje, pa mi je to kvarilo raspoloženje. Druge noći situacija se malo-pomalo preokretala, jedna za drugom padale su republikanske utvrde, onako kako su pristizali rezultati iz velikih gradova, a zatim i glasovi onih koji su glasali preko pošte. I meni se raspoloženje popravilo, tako da sam na kraju, treće noći, mirno spavao.
Ne mislim da će ostatku svijeta biti išta bolje s Bidenom, nego što je bilo s Trumpom, kao što ne primjećujem da nam je bilo značajno gore s Trumpom nego s Obamom
Ali nemojte misliti da gajim velike iluzije o pobjedničkoj strani, o Demokratskoj stranci, Bidenu i Camali Harris. Ili da mi je baš toliko važno tko će sljedećih godina biti američki predsjednik. Da, možda u Americi postoji nekoliko ljudi, a možda i nekoliko hiljada ili desetaka hiljada ljudi, odreda porijeklom iz naših krajeva, za koje vjerujem da će im biti bolje ako Trump nestane iz Bijele kuće. Ali i tu je moja vjera poprilično tanka. Osim toga, ne mislim da će ostatku svijeta biti išta bolje s Bidenom, nego što je bilo s Trumpom, kao što ne primjećujem da nam je bilo značajno gore s Trumpom nego s Obamom. Može biti da je Amerikancima bilo gore, ali dopustite da mi je to za nijansu manje važno od toga kako je nama. Na koga mislim kad govorim nama? Na čudnovata plemena jugoistočno od Alpa, na nas nekoliko prijatelja koji tu živimo, a onda i na sve Evropljane. Pa zašto mi je onda bilo toliko važno da Trump ne pobijedi pa da zbog toga dvije noći nisam mogao spavati?
Važno pitanje, pa da onda pokušam na njega precizno odgovoriti. U svojoj bližoj okolini, a na bližu okolinu smo u vrijeme epidemije i bukvalno osuđeni, dakle, u Zagrebu i okolici, te u Hrvatskoj, niz koju i za epidemije često putujem, ne znam niti za jednog politički angažiranog prostaka, siledžiju, nacionalistu, antisemita i srbomrsca, pa usput i vjerskog fanatika, bogomoljca ispunjenog predrasudama prema drugima, o ustašama i neonacistima s nogometnih stadiona i ne govorimo, a da u jesen 2020. nije svim srcem i dušom agitirao za Donalda Trumpa, glasno i agresivno upravo kao da će glasovi iz Dugog Sela, Zaprešića i Velike Gorice odlučiti na američkim predsjedničkim izborima. Nekim čudom baš svi koji mi dahću u lice i pljuckaju dok govore nešto što baš i ne bih želio čuti su za Trumpa. I svi koji ponosno hodaju bez maski u zatvorenom prostoru, svi koji maske nose ispod nosa, svi koji ljude s maskama nazivaju brnjičarima, svi koji unaprijed odbijaju cjepivo protiv Covida-19, svi koji vjeruju da je sve ovo maslo Billa Gatesa, svi oni izjasnili su se za Trumpa. A ako se slučajno i nisu izjasnili, bez izjašnjavanja jasno je šta misle i za koga su. I jasno je da će ti se na glavu popeti ako Trump opet pobijedi, jer će tu pobjedu nekim samo njima znanim alhemijskim postupkom pretvoriti u tvoj lični poraz. To jest, u moj lični poraz. Onda će mi s još većim pravom dahtati i pljuckati u lice, i ne samo da će po trgovačkim centrima hodati demaskirani, nego će i nama kao predstavnicima poraženih snaga trgati maske s lica, a odbijanje cijepljenja će pretvoriti u znak vjere. Bit će to kao da su se oni odbili obrezati, a nas obrezane valja zlostavljati, jer je njihov kandidat pobijedio…
Vlasti što se tiče, kao i političara općenito, u Hrvatskoj je to bilo ovako: racionalan i praktičan, kakav već jest, premijer Andrej Plenković se, kao i njegovi ministri, dobro čuvao bilo kakvih navijačkih iskaza, ali je kao pravi Evropljanin u komunikaciji s Evropom stvarao utisak da su mu bliži Biden i demokrati. No, kako njegovo biračko tijelo i stranku uglavnom sačinjavaju jedinke koje sam upravo pokušavao opisati, prema njima se stvarao dojam kako bi im svima bilo neusporedivo milije da pobijedi Trump. I tako, u skladu sa slavnim hrvatskim tradicijama, tko god pobijedi oni su na dobitku. Za razliku od sirotog Janeza Janše, koji će do posljednjeg glasa i do maja četrdeset pete ostati uz Trumpa, te za razliku od Vučića i Dodika, i goleme vojske njihovih sljedbenika, Plenković je stvorio uslove da se nađe za trpezom pobjednika. Ali svi njegovi desni oponenti, uglavnom neo-ustaše, ustašoidi, neonacisti, klerofašisti, fašisti i politički manijaci raznih vrsta, ginuli su tih noći za Donalda Trumpa. I onda kako bi meni bilo svejedno?
A možda bi mi i bilo svejedno, jer Hrvatska nije centar svijeta, niti je zapravo naročito važno za koga su Hrvati, nije to važno čak ni ako živiš u Hrvatskoj, ali u kompletnoj bližoj i daljoj okolici, baš posvuda, ili skoro posvuda, primitivci, agresivci, populisti i ostali antivakceri i ljubitelji raznih hitlera, drhtali su, strepili i ceptili za Trumpovu pobjedu? Zašto? Pa, uglavnom nizašto, ili zato što su u njemu vidjeli velikog vođu, führera, koji otvoreno izgovara rasističke i profašističke, pa i otvoreno fašističke fraze i parole, baš kao da se tih devedesetak godina između Hitlerovog dolaska na vlast i današnjih dana nije ni dogodilo. Njegova pobjeda bila bi trijumf vaskolike nepristojnosti, primitivizma i isključivosti, bila bi to pobjeda brisanja nosa rukavom, bila bi to pobjeda onih koji, što bi rekao Tijanić, miču usnama dok čitaju… A meni nekako nije svejedno, nekako mi je lakše s pristojnima.
Ideja da je Joe Biden jednima od nas, recimo Albancima i Bošnjacima, naklonjeniji nego drugima dirljiva je poput ideje klinca iz starije grupe u obdaništu, uvjerenog da ga teta Mirjana voli, a teta Vesna mrzi… Istina je, međutim, da ni teta Mirjana, ni teta Vesna, za njega nemaju vremena među tolikom djecom
Velikih politika što se tiče, nama je, usprkos svim našim velikim iluzijama i očekivanjima, savršeno svejedno. Jedan kandidat ne zna u kojem se dijelu svijeta nalazimo, a drugi se tek malo bolje snalazi s geografskim kartama, jer je obrazovaniji, završio je neke škole i učestvovao je kao međunarodni posrednik u našim za njega krajnje zamršenim plemenskim sukobima. Ali jednako ga za nas nije briga kao ni onoga prvog. Ideja da je Joe Biden jednima od nas, recimo Albancima i Bošnjacima, naklonjeniji nego drugima dirljiva je poput ideje klinca iz starije grupe u obdaništu, uvjerenog da ga teta Mirjana voli, a teta Vesna mrzi, pa bi on radije kod tete Vesne. I sad bi on radije u grupu kod tete Mirjane. Istina je, međutim, da ni teta Mirjana, ni teta Vesna, za njega nemaju vremena među tolikom djecom. Ali to je nešto što samo odrasli znaju. Taj klinac će jednom odrasti, za razliku od nas, koji sve više djetinjimo.
I onda noću ne spavamo zbog američkih izbora.
