MILJENKO JERGOVIĆ: Afera Handke ili zašto imati mišljenje o nečemu što vas ne zanima

miljenko-jergovic

Udarila je po meni kuka i motika, sjevalo je sa svih strana, ali uglavnom iz rodnog mi Sarajeva, stigle su uvrede i prijetnje, raspalili su po meni bošnjački i bošnjačko-muslimanski portali, optužili me za sve i svašta, a sve samo zato što sam napisao, i to obrazložio, da je Peter Handke veliki pisac i da je zaslužio Nobelovu nagradu za književnost

miljenko jergović

Živimo u vrijeme kada ljudi imaju mišljenje o onom što ih ne zanima. Prethodno su, nekoliko stotina ili već koju hiljadu godina, imali mišljenje o onom o čemu ništa nisu znali. Pred kraj te epohe Miroslav Krleža, jedan od naših, hrvatskih i srpskih, najvećih i najpametnijih pisaca, neke od svojih najdojmljivijih tekstova, esejističkih i romanesknih, posvetio je sveobuhvatnom i sveprožimajućem fenomenu ljudske gluposti. Glupost je stanje u kojem čovjek ima mišljenje o onom o čemu ne zna ništa. Ali kakvo je to stanje u kojem ljudi imaju mišljenje o onom što ih ne zanima? O tome nije lako ni misliti, jer je suprotno samoj logici mišljenja, kao procesa koji za prvu svoju pretpostavku ima zainteresiranost, zanimanje.

Proteklih nekoliko sedmica proveo sam, u velikoj mjeri mimo vlastite volje, baveći se Nobelovom nagradom za književnost Peteru Handkeu. Barem desetostruko više vremena, emocija, živaca i kompjuterske memorije uložio sam u rasprave o Handkeu, nego u rasprave o drugoj, a zapravo prvoj ovogodišnjoj dobitnici, Olgi Tokarczuk. Pritom, sretan je slučaj, ili je Nobelov komitet, udesio da oboje nagrađenika budu moji pisci, oni čije sam knjige čitao u prevodima na sve ovdašnje jezike, na prostorima između Triglava i Timoka, i koji su obilježili moja čitalačka i književna iskustva, Handke još od davnih gimnazijskih vremena, Tokarczuk u posljednjih dvadesetak godina.

Glupost je stanje u kojem čovjek ima mišljenje o onom o čemu ne zna ništa

Samo jedan je razlog što sam za ovogodišnjih nobelovskih ida na Handkea potrošio toliko uglavnom jalove, književnosti nedostojne energije: golema, neviđena agresija kojoj sam bio izložen od onih koje književnost, pa tako ni Nobelova nagrada za književnost, nimalo ne zanimaju, ali su i o jednom i o drugom imali svoje mišljenje.

Sve je počelo kada sam na svojoj Facebook stranici ponovio esej, što sam ga, pod naslovom „Pravda za pisca“, napisao 2015. i u kojem sam uglavnom lamentirao nad moralno-političkom nepodobnošću velikog pisca, koja ga je, tako se meni činilo, omela do puta prema Nobelovoj nagradi. Bilo je to u petak, nakon onog četvrtka kada su objavljena imena dvoje dobitnika. Dan kasnije, u subotu, objavio sam poduži esej o Olgi Tokarczuk i Peteru Handkeu, u kojem, a i zašto bih, nisam krio vlastito zadovoljstvo zbog izbora dobitnika. Meni je to, naime, važno: kad god neki moj pisac dobije Nobelovu nagradu, veselim se što će se sad njegove knjige naći u izlozima naših knjižara, što će se o njemu govoriti po novinama, radiju i televiziji, i što će ga čitati i oni koji ga dosad nisu čitali.

Ali dogodilo se nešto drugo: udarila je po meni kuka i motika, sjevalo je sa svih strana, ali uglavnom iz rodnog mi Sarajeva, stigle su uvrede i prijetnje, raspalili su po meni bošnjački i bošnjačko-muslimanski portali, optužili me za sve i svašta, a sve samo zato što sam napisao, i to obrazložio, da je Peter Handke veliki pisac i da je zaslužio Nobelovu nagradu za književnost. Da je stari Nobel zavještao da se nagrada s njegovim imenom dodjeljuje za krepost, ćudoređe i ljubaznost u ophođenju, suglasan sam da bi je trebalo dodijeliti nekome drugom. Da se nagrada dodjeljuje za ispravnost u političkim procjenama, za govorenje na sahranama ili za angažman u tuđim ratovima, lično bih se pobunio protiv Handkeova nagrađivanja. Ali kako je o književnosti riječ, onda ne znam za pisca koji bi, uz Milana Kunderu, pred nagradom bio podobniji od njega.

Međutim, kuku i motiku književnost ne zanima, i ne samo da je ne zanima, nego se osjeća iziritiranom pokušajima da se u vezi Nobelove nagrade za književnost govori upravo o književnosti.

Kada se na temu Handkea jedni po drugima manevarskom municijom raspucavaju Komšić, Džaferović, Vulin, Dačić, Bajsić, a za njima i stotine anonimnih gnjevnika i bolesnika s moje Facebook stranice, može nam se sasvim krivo učiniti da ti ljudi između sebe vode ozbiljan rat. Oni su, međutim, suštinski istomišljenici. Oni povodom Handkea vode zajednički rat protiv onih koji su Handkea čitali. Handkea, kao i bilo šta drugo

Situacija je bizarna, pogotovo zato što od čovjeka zahtijeva da se brani od onih koji nastupaju protivno logici, a optužuju ga za najnevjerojatnija zlodjela. Ustvrdivši da je Peter Handke veliki pisac i da je zaslužio Nobelovu nagradu za književnost po sarajevskim sam portalima u stvari podržao Slobodana Miloševića, Radovana Karadžića, genocid u Srebrenici, a onda i Adolfa Hitlera. Bih li ja tako pisao da je Handke rekao da Holokaust ne postoji, kao što je, kažu oni, rekao da genocid u Srebrenici ne postoji? I što da na to odgovorim, kako da se iz te priče izvučem?

Dvojica bošnjačko-muslimanskih članova predsjedništva Bosne i Hercegovine, muslimanski vjerski vođa, a nekoliko dana zatim i Ministarstvo vanjskih i europskih poslova Republike Hrvatske, te P.E.N. centri u obje zemlje, izrazili su vrlo žestoko neslaganje s Nobelovom nagradom Peteru Handkeu. Šefik Džaferović, Željko Komšić i Husein efendija Kavazović sasvim sigurno nisu čitali romane Petera Handkea i Olge Tokarczuk, jer čitanje ozbiljne književnosti ostavlja iste takve posljedice na čovjekov rječnik, na njegov ukus i na moć estetskog, ali i etičkog prosuđivanja. Malo je veći problem što Handkea nije čitao ni predsjednik Hrvatskog centra P.E.N.-a, pjesnik Tomica Bajsić. Kada on ima mišljenje o nečemu što ga ne zanima, tada to znači da ga književnost ne zanima. Ili da ga zanima samo ona književnost koju sam napiše. Ili ona književnost koja je laka za razumijevanje. Ali čak i ako su romani, poezija i dramski komadi Petera Handkea savršeno neprohodni i nerazumljivi za Tomicu Bajsića, inače uglednoga dragovoljca Domovinskog rata, koji svoje dragovoljstvo spominje i u priči o Handkeu, kako nije u stanju razumjeti da se Nobelova nagrada za književnost dodjeljuje, gle čuda, upravo za književnost.

Oni koji u Sarajevu i, mnogo manje i tiše, u Zagrebu pravednički grme protiv odluke Nobelovog žirija, Handkea vrlo temeljito nisu čitali, ni njegove romane, ali ni inkriminirane spise u kojima se Handke uključuje u tada upravo okončane ratove u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. Čak i o rečenim spisima oni govore iz druge ruke. Njihov otpor prema čitanju bilo kakve književnosti toliko je snažan da im svako čitanje nanosi tešku fizičku i duševnu bol. Ali to ih ne priječi da imaju svoje mišljenje i da svojim mišljenjem teroriziraju one koji malo drukčije misle. A među njima i tu jedva vidljivu i već pomalo preplašenu manjinu koja je čitala Hankeova djela.

Da se nagrada dodjeljuje za ispravnost u političkim procjenama, za govorenje na sahranama ili za angažman u tuđim ratovima, lično bih se pobunio protiv Handkeova nagrađivanja. Ali kako je o književnosti riječ, onda ne znam za pisca koji bi, uz Milana Kunderu, pred nagradom bio podobniji od njega

Oni, međutim, koji u Beogradu slave Handkeovu Nobelovu nagradu, uvjereni da je nagrađen srpski prijatelj, također imaju mišljenje o nečemu što ih ne zanima. Naime, bez obzira na to što je već petnaestak godina od vremena kada je Peter Handke objavio „Zimsko putovanje rijekama Dunav, Sava, Morava i Drina ili pravda za Srbiju“, a da ti veliki Srbi, koji danas Handkea slave s istim onim osjećajem za kontekst i mjeru s kojim veliki Hrvati slave pobjede svoje nogometne reprezentacije, nisu pročitali apsolutno ništa od onog što je, mimo toga, Peter Handke napisao. Nijedan njegov roman, nijednu dramu, nijednu pjesmu, naprosto ništa. Zašto nisu? Zato što ih ne zanima ono što tako glasno slave i o čemu imaju tako uzvišeno mišljenje.

Kada se na temu Petera Handkea jedni po drugima manevarskom municijom raspucavaju Komšić, Džaferović, Vulin, Dačić, Bajsić, a za njima i stotine anonimnih gnjevnika i bolesnika s moje Facebook stranice, može nam se sasvim krivo učiniti da ti ljudi između sebe vode ozbiljan rat. Oni su, međutim, suštinski istomišljenici. Oni povodom Handkea vode zajednički rat protiv onih koji su Handkea čitali. Handkea, kao i bilo šta drugo.

(Budikarakter.rs, piše: Miljenko Jergović)