MILENA MINJA BOGAVAC ZA KARAKTER: AKO NEMA SVETLA NA KRAJU, ONDA OVO I NIJE TUNEL

MILENA MINJA BOGAVAC, dramaturškinja, rediteljka i spisateljica, te kreativna direktorka Centra E8, govori za KARAKTER
Razgovarao Nenad Čaluković
Foto Nikola Pavlović

Ko je danas sve ovde pod reflektorom? Ko se sakrio u mraku, a čije obrise samo naslućujemo?

Nema ovde reflektora. Ovde je uključen stroboskop i lajt-šou u hiljadu boja. Sve blešti, šljašti, udara… ali, ništa se ne vidi jasno. Kada bi naše društvo bilo pozorišna predstava, na ulazu bi moralo da stoji upozorenje da su svetla fototoksična i da mogu da izazovu epileptični napad. Ovde pre svega mislim na javnu, političku i medijsku scenu, i deset godina neprekidne produkcije afera, spinova, lažnih vesti i govora mržnje, koje su nas dovele do ovog “užasa postmoderne”.

Pretpostavljam da ćete se saglasiti da je neka vrsta abnormalnosti sveprisutna u našem društvu. Kako je u takvom okruženju pozicionirano pozorište? I da li je teatar jedini koji uspeva da nam sačuva integritet i dostojanstvo?

Verujem da svako društvo ima kulturu, pa i pozorište, kakvo zaslužuje. Kada o vašem pitanju razmišljam na ličnom nivou – slažem se: teatar čuva moj integritet i dostojanstvo, ali kada probam da vizuru podignem na opšti, društveni nivo, pozorišna scena, a posebno njen najveći, institucionalni deo – ne ulivaju mi previše optimizma.

Ne bih se pitala kakva je sudbina ove zemlje dok se ne utvrdi kakva joj je odgovornost. Gde smo pogrešili, šta je trebalo da uradimo bolje ili hrabrije, kojim stvarima smo morali odlučnije da se suprotstavimo, koje tradicije smo morali uspešnije da afirmišemo?

Na prste je moguće izbrojati umetnike koji su hrabri, vredni, politični… i koji svojim radom pokušavaju da uzdrmaju ili čak promene društveni kontekst. To su autori o čijem se radu najviše priča i zato nekom može da deluje kako je pozorište ostalo hrabro, časno i pobunjeno…  Ali, to je samo vrh ledenog brega: desetak umetnika i trupa koji štrče.

Ljudi poput Jelene Jaćimović – nikada nisu većina, ali jesu srce i snaga svake generacije. Navijam za njih i trudim se da im, uvek i svuda, pružam bezrezervnu podršku

U Reflektor teatru, za Svetski dan pozorišta, premijerno ću izvesti predavanje-performans pod naslovom “Mrzim pozorište”. Biće to moj pokušaj da objasnim kako pozorište zaista ima snagu da nam sačuva dostojanstvo, ali da smo na tu njegovu funkciju, kao zajednica, izgleda zaboravili. Ne mislim da će moja “predstavica” promeniti pozorišnu scenu ili navike publike, ali verujem da će meni lično pomoći da se artikulišem i izrazim – a to je moj jedini način da sačuvam integritet i dostojanstvo, koje ste pomenuli.

Foto: Ivan Dinić

Ostatak tog brega je bukvalno – santa leda: potopljeni u mrak i vodu, gde ništa ne živi i ništa ne diše, pozorišni umetnici stoje zamrznuti u vremenu, trudeći se da ne talasaju, previše. Njihove tople, slatke predstavice, služe promrzloj publici da ugreje ruke nad jeftinom zabavom, koja se lažno predstavlja kao “kultura”…  Zato više uopšte ne znam da li pripadam tom kontekstu pozorišne umetnosti u Srbiji. Sve češće se predstavljam kao “aktivistkinja” i “omladinska radnica”. I sve manje želim da učestvujem u društvenom životu i igrama pozorišnog “mejnstrima”.

Dokle god se žene pojavljuju kao žrtve porodično-partnerskog nasilja, dok se pojavljuju kao žrtve silovanja i seksualnog uzemiravanja – ne možemo govoriti o rodnoj ravnopravnosti. Ona se neće postići tako što učite devojke i žene da se zaštite, već pre svega  tako što učite mladiće i muškarce da ne budu nasilnici

Koja je moć umetnosti uopšte u našoj zemlji? Ko sputava i ograničava njen uticaj? A koje su adrese njene slobode?

Moćnici i njihove elite uvek su se trudili da ograniče umetnost, da je podrede svojim svetonazorima i politici. U našem slučaju, stvar je dodatno komplikovana jer ova “vladajuća elita” nema elementarnog pojma o kulturi… Tako je umetnost ostala zatočenik političkih odluka nekompetentnih kadrova. Sa druge strane, kultura je kao voda – ona uvek nađe neki put ka slobodi… Neku pukotinu, kroz koju može da se izlije.

Na prste je moguće izbrojati umetnike koji su hrabri, vredni, politični… i koji svojim radom pokušavaju da uzdrmaju ili čak promene društveni kontekst

Kada o tome razmišljam, setim se nezavisne scene, mislim na mlade autore i autorke i verujem da nešto uskoro mora da se promeni. U mom omiljenom crtanom filmu, u kom koala pravi svoje pozorište, kao moto se vrti replika: “Kad dodirneš dno, jedini mogući put je nagore!” Ja sam pomalo kao ta koala. I ta koala su mnogi od mojih saradnika. Ako je ovo sada dno, to je dobro –  onda bar znamo šta nam je pravac!

Foto: Ivan Dinić

Kulturu zastupa levičarska ideologija. Kakva je onda njena sudbina u zemlji gde buja nacionalizam i u kojoj deo mladih generacija čuva Mladićev mural?

Ne bih se pitala kakva joj je sudbina, dok se ne utvrdi kakva joj je odgovornost. Gde smo pogrešili, šta je trebalo da uradimo bolje ili hrabrije, kojim stvarima smo morali odlučnije da se suprotstavimo, koje tradicije smo morali uspešnije da afirmišemo?

U Reflektor teatru, za Svetski dan pozorišta, premijerno ću izvesti predavanje-performans pod naslovom “Mrzim pozorište”. Biće to moj pokušaj da objasnim kako pozorište zaista ima snagu da nam sačuva dostojanstvo, ali da smo na tu njegovu funkciju, kao zajednica, izgleda zaboravili

Ne mislim, naravno, da su kultura i umetnost to mogle same, suprotno političkoj volji, atmosferi i odlukama… ali, mislim da je trebalo da budemo glasniji i hrabriji. I tu se iskazuje moja levičarska orijentacija i sklonost ka samokritici. Duboko verujem da su kultura i umetnost –  bedem koji treba da brani i sačuva sve što je u jednom društvu vredno. U našem slučaju, taj bedem nije bio dovoljno čvrst i svi smo – neki činjenjem, a neki nečinjenjem – učestvovali u devastaciji zajednice i svega što je čuva na okupu.  Ali, kada govorimo o novim generacijama – mislim da nemamo prava da ih kritikujemo. Niti da iznosimo generalizacije.

Moćnici i njihove elite uvek su se trudili da ograniče umetnost, da je podrede svojim svetonazorima i politici. U našem slučaju, stvar je dodatno komplikovana jer ova “vladajuća elita” nema elementarnog pojma o kulturi

Nekoliko zablesavljenih klinaca, koji čuvaju neki odvratni grafit – za dnevnicu, nisu cela generacija. Poznajem mnogo bolje predstavnike i predstavnice te generacije… Mlade umetnike, umetnice, aktiviste i aktivistkinje…   Na primer, poznajem Jelenu Jaćimović – umetnicu, dizajnerku i ilustratorku, koja je taj grafit gađala jajima i zbog toga dospela u sukob sa policajcima u civilu… Ljudi poput Jelene – nikada nisu većina, ali jesu srce i snaga svake generacije. Navijam za njih i trudim se da im, uvek i svuda, pružam bezrezervnu podršku.

Kada govorimo o novim generacijama – mislim da nemamo prava da ih kritikujemo. Niti da iznosimo generalizacije. Nekoliko zablesavljenih klinaca, koji čuvaju neki odvratni grafit – za dnevnicu, nisu cela generacija. Poznajem mnogo bolje predstavnike i predstavnice te generacije

Ophrvan turobnom prošlošću, koja često urušava stubove pomirenja i dobrih odnosa, na čemu još počiva postjugoslovenski prostor? Može li i kako da se napravi otklon od retrogradnih i ratnohuškačkih politika? Ili će to još dugo biti nemoguća misija?

Trajno smo vezani našim jezikom – koliko god ga seckali, kako god ga zvali, koliko god pokušavali da ga pretvorimo u još jedno sredstvo podele – činjenica da se međusobno razumemo, bez prevoda – opstaje i ostaje, u inat svim nacionalistima i ratnim huškačima, u svim našim državama. Sve dok kultura počiva na jeziku, postjugoslovenski prostor će biti jedan kulturni prostor… i to je prostor koji osećam kao svoju domovinu. Uvek i svuda ističem da sam rođena u Jugoslaviji – jer, to je bar činjenica koju niko ne može da mi oduzme.

Vaše geslo je “lično je političko”. Čini se kao beg od zvanične politike, ali istovremeno sa svakim vašim “ličnim” stavom ozbiljno drmate politička gnezda. Koliko je danas to “lično” jako ili glasno u intelektualnim krugovima? Posebno imajući u vidu da smo u predizbornom vremenu?Bez obzira na to da li na tom prostoru danas postoji sedam ili pedeset državica, sve naše državice i dalje teže ka ujedinjenju, pod okriljem Evropske unije. I to je istorijski paradoks, koji pokazuje svu besmislenost mržnje i ratova. Iskreno verujem da naša “turobna prošlost” može da se prevaziđe, samo ukoliko o njoj ozbiljno razgovaramo, ako svako prihvati svoj komad krivice i ako ćutljiva većina progovori, da nadglasa bukače i huškače. Taj posao svako od nas treba da uradi u svom dvorištu, a dvorište zvano Srbija – svakako je najveće i najzapuštenije. Ne postoje nemoguće misije tamo gde postoji iskrena volja.

Poslednjih godina – sve naše vreme je predizborno. Izborni ciklus je postao nešto kao centrifuga. Verujem da smo dostigli dovoljan broj i brzinu obrtaja, da nešto mora da pukne. Verujem da će nam pući pred očima, u aprilu… i da ćemo osvojiti nazad sve lične i političke slobode koje nam sada nedostaju. Mnogo očekujem od ovih izbora.

I snage svih naših glasova.

Aktivizam je neizostavni deo vaše ličnosti. Koliko je to kod nas Sizofovo zanimanje? I u čemu najčešće nalazite satisfakciju?

Moj aktivizam zasniva se na radu sa mladima. U okviru Centra E8 imamo tri stalna programa. Jedan je baziran na edukaciji, kroz predavanja i radionice, namenjene srednjoškolcima i studentima. Drugi na angažovanom pozorištu kao omladinskom radu i to je ono čime se bavimo u Reflektor teatru. Treći član naše zajednice je internet portal Zoomer, čiju redakciju čine mladi ljudi, zainteresovani da uče o medijskoj pismenosti i građanskom novinarstvu. Tako se neprekidno družimo i učimo sa stotinama mladih ljudi. Ogromnu satisfakciju donosi mi kad čujem kako je neko od njih ostvario neki važan, lični ili društveni uspeh, a takve vesti čujem gotovo svakodnevno.

Verujem u novu generaciju i njihov antikonzumerizam. Ohrabruje me njihova rastuća ekološka svest i samo se nadam da će naučiti ono što je Lola Ribar dobro znao: da se bez omladine ne može voditi nijedan rat i da je zato u rukama mladih – najveća odgovornost za mir

To čini kontratežu svim sumornim vestima iz zvaničnih medija. Takođe, privilegija je raditi sa mladima. Njihov entuzijazam je prelazan i to je “dnevna doza optimizma”, po koju odlazim na svoje radno mesto. Ostale aktivističke akcije, kojima se bavim u slobodno vreme, donose mi satisfakciju, jer čine da upoznajem ljude sličnih stavova i interesovanja. Ti ljudi često mi postaju bliski prijatelji i prijateljice, pa čine moj život podnošljivim, čak i onda kad sve naše borbe deluju uzaludno.

Postoji li rodna ravnopravnost u pozorištu ili je ovo zemlja “muškarčina” na svakom polju? I u kom segmentu je ona najviše ugrožena?

Pitanja rodne ravnopravnosti nikada nisu sasvim binarna. To nisu da/ne pitanja, jer postoje različiti oblici patrijarhata i različite “muškarčine” (oba pola) u svakoj društvenoj sferi. Tako mi danas imamo vladu sa velikim brojem žena. Štaviše: vladu na čijem čelu se nalazi žena, ali i državu u kojoj o svemu odlučuje jedan muškarac. Tog muškarca ta premijerka javno zove “šefe”. A tu premijerku javnost zove “fikus”…

Poslednjih godina  sve naše vreme je predizborno. Izborni ciklus je postao nešto kao centrifuga. Verujem da smo dostigli dovoljan broj i brzinu obrtaja, da nešto mora da pukne. Verujem da će nam pući pred očima, u aprilu… i da ćemo osvojiti nazad sve lične i političke slobode, koje nam sada nedostaju. Mnogo očekujem od ovih izbora. I snage svih naših glasova

Kvote rodne ravnopravnosti tako postaju sasvim besmislene, jer se stvarna, društvena moć, ne ogleda u ovim kvotama. Kada, na primer, govorimo o pozorištu – ono postaje izrazito ženska profesija, ali –  kada u nekoj profesiji ima mnogo žena, možete biti sigurni da tamo nema novca i da se ta profesija posmatra kao “manje važna”. Tako žene rade najveći deo svih produkcionih i organizatorskih poslova, ali su direktori pozorišta, po pravilu – muškarci…  Žene kao autorke i rediteljke odavno dominiraju našim scenama, ali – kad hvalimo njihove predstave, još koristimo pridev: “Muški!”, kao da je u pitanju najveći mogući kompliment.

Foto: Nikola Pavlović

Žene, dakle, mogu da se pojave u svim sferama društva, ali dokle god se pojavljuju kao žrtve porodično-partnerskog nasilja, dok se pojavljuju kao žrtve silovanja i seksualnog uznemiravanja – ne možemo govoriti o rodnoj ravnopravnosti. Isto tako, rodna ravnopravnost ne znači samo izjednačiti broj žena u STEM profesijama ili na pozicijama moći, već i izjednačiti broj muškaraca koji rade u vrtićima ili koji na sebe preuzimaju deo neplaćenog rada u domaćinstvima i poslovima vezanim za brigu oko dece i starih.

Mi danas imamo vladu sa velikim brojem žena. Štaviše: vladu na čijem čelu se nalazi žena, ali i državu u kojoj o svemu odlučuje jedan muškarac. Tog muškarca ta premijerka javno zove “šefe”. A tu premijerku javnost zove “fikus”

U mom ličnom, feminističkom angažmanu, ovo je veoma važna komponenta. Duže od deset godina radim sa regionalnom mrežom Inicijativa mladića, koju okuplja Care International. Počeci svih naših programa bazirali su se na vrlo jednostavnoj ideji: rodna ravnopravnost se neće postići tako što učite devojke i žene da se zaštite, već pre svega – tako što učite mladiće i muškarce da ne budu nasilnici.  

Uvek i svuda ističem da sam rođena u Jugoslaviji – jer, to je bar činjenica koju niko ne može da mi oduzme. Bez obzira na to da li na tom prostoru danas postoji sedam ili pedeset državica, sve naše državice i dalje teže ka ujedinjenju, pod okriljem Evropske unije. I to je istorijski paradoks, koji pokazuje svu besmislenost mržnje i ratova. Iskreno verujem da naša “turobna prošlost” može da se prevaziđe samo ukoliko o njoj ozbiljno razgovaramo, ako svako prihvati svoj komad krivice i ako ćutljiva većina progovori, da nadglasa bukače i huškače. Taj posao svako od nas treba da uradi u svom dvorištu, a dvorište zvano Srbija – svakako je najveće i najzapuštenije

Ko su naslednici Ive Lole Ribara među mladima?

Da li ih ima? … Dokle ćemo ih čekati? … Kada će da se pojave? … I kuda ide ovaj kosmos?! … Verujem u mlade, koji skreću levo. Verujem u novu generaciju i njihov antikonzumerizam. Ohrabruje me njihova rastuća ekološka svest i samo se nadam da će naučiti ono što je Lola Ribar dobro znao: da se bez omladine ne može voditi nijedan rat i da je zato u rukama mladih – najveća odgovornost za mir. ”Ostvarimo jedinstvo živih, da ne bismo u zajedničkim grobnicama ostvarili jednakost mrtvih”, Ivo Lola Ribar.

Ima li svetlosti na kraju tunela?

“Optimista sam, kao i uvijek”, rekao bi Ivo Lola Ribar…  Jer, ako nema svetla na kraju, onda ovo i nije tunel.