MAGDALENA BLAŽEVIĆ, bosanskhercegovačka književnica, čiji je roman U kasno ljeto, posle zagrebačke Frakture izdala beogradska Booka, govori za KARAKTER
Razgovarala Tatjana L. Kovačević
Foto Privatna arhiva
U kasno ljeto je roman o ratu i ratnom zločinu koji se 1993. godine dogodio u jednom bosanskohercegovačkom selu, ali zašto je ovo zapravo čist antiratni roman?
Zadatak svakog književnog teksta je ispripovijedati priču, a roman U kasno ljeto prije svega jeste književnost, fikcija koja se temelji na stvarnom događaju. Iako središnji dio romana govori o zločinu koji se dogodio u selu u kojem sam odrasla, zapravo u našem dvorištu, o smrti i mračnoj strani ljudske prirode, on više govori o ljepoti života i ljubavi, o djetinjstvu i prijateljstvu dvije djevojčice, Ivane i Dunje, čije su misli usmjerene na ono što će tek doći, a u dječjim glavama budućnost je uvijek lijepa i uzbudljiva. Glas kojim se priča pripovijeda nema ulogu onog koji će uprijeti prstom u krivce ili nekoga pozvati na odgovornost, ovo je priča svakog djeteta stradalog u ratu.
Ovakvi su romani, nažalost, uvijek aktualni, negdje se uvijek ratuje, samo je sada Europa u pitanju pa smo uplašeni da bi nam se mogle ponoviti devedesete
Ta priča dobija prizvuk „univerzalne himne protiv ratovanja“. Aktuelnosti joj, nažalost, ne manjka. Koliko je to zato i priča o trenutnom ratu u Ukrajini?
Ovakvi su romani, nažalost, uvijek aktualni, negdje se uvijek ratuje, samo je sada Europa u pitanju pa smo uplašeni da bi nam se mogle ponoviti devedesete. Svaki ratni roman je antiratni, a U kasno ljeto progovara specifičnim glasom pa je njegov odjek nešto snažniji.
Naratorka je ubijena četrnaestogodišnja devojčica. Naratorka je Ivana, vaša drugarica iz detinjstva. Da li su dve i po decenije dug ili prekratak period da se ispiše jedna takva (auto)biografija?
Priča o ljetu 1993. godine, najgoroj godini naših života, muči me cijelo ovo vrijeme i odavno je pišem u glavi, ali prije četiri godine počela sam se intenzivno pripremati i prikupljati materijal – predmete, fotografije i audio-zapise. Znala sam da ako želim napisati roman koji će biti intiman i govoriti o najdubljim i najskrivenijim osjećanjima, moram razgovarati s ljudima koji su preživjeli taj događaj, osjetili ekstremne emocije i nezamislivi strah. Otpočetka znam da će priču ispripovijedati Ivana, najmlađa žrtva zločina, koja nije samo prijateljica, nego i obitelj. Njezin glas je za mene kao autoricu bio vrlo zahtjevan jer dolazi „s one strane“, iz zagrobnog svijeta, i istovremeno je nepouzdan i sveznajući. Iako prati radnju koja je jednim dijelom vrlo dinamična, roman se u potpunosti oslanja na atmosferu i stanja, na slike koje govore o odnosima među likovima i njihovim kaotičnim, unutarnjim životima. Kao i u pričama iz moje zbirke Svetkovina priroda je jedan od glavnih likova jer smo tada više nego ikada bili s njom povezani. Ovisili smo o njoj u potpunosti jer nismo imali što jesti. Šuma, nekadašnje mjesto igre postala je sablasna, najveća prijetnja. Polje i rijeka mjesta bijega i spasa. Živjela sam u kućama o kojima se govori u romanu, znam kako im miriše namještaj, ustajala odjeća u ormarima, vlažni zidovi… Sve je to dio atmosfere i autentičnog „settinga“. Ova je priča sazrijevala dugo i čekala pravo vrijeme da se ispripovijeda.
Rekli ste da ste, dok ste pisali knjigu, plakali glasno, iznova zarivajući nož u staru ranu. Da li rana sada manje krvari?
CEO INTERVJU SA MAGDALENOM BLAŽEVIĆ ČITAJTE U NOVOM BROJU MAGAZINA KARAKTER KOJI JE NA KIOSCIMA
